"Na tom su brijegu zidali i grad, nu ‘zli duh’ kamenje je odnašao i sagradio grad Lipovac. Brijegu je osobita cijena i zato, jer je ‘pun’ zlata i srebra", pišu 1901. o Velikom Črncu Hranilović i Hirc u »Zemljopisu Hrvatske«. Tako na njegovu vrhu nikad nije niknuo zamak, ali kamenje, eto, nije ostalo neiskorišteno.

Čini se da je to markantno brdo u istočnomu dijelu Samoborskoga gorja oduvijek bilo nekako po strani. Ne bih rekao da je to zbog straha od »zloga duha«. Prije će biti da su ga rijetki poznavatelji željeli sačuvati od promjena. I sam bih se mogao svrstati među takve, jer otkad sam prije više od četrdeset godina počeo redovito zalaziti u njegove šume, doživljavam ga kao oazu koju treba poštedjeti civilizacije, sjekire, pa i planinarskih markacija. I danas, kad njegovu moćnu sjevernu padinu presijeca asfaltna cesta Rude – Palačnik – Hamor, a na vrh vode dva markirana pristupa, Veliki se Črnec još odupire. Zli duh više ne odnosi kamenje, jer nikome ne pada na um zidati na njegovu vrhu zamak, ali sklon sam vjerovati da ovdje imaju svoje prste neke dobre vile koje potiču šumu da sakrije sve ono što bi iz nje moglo izvirivati. Kao da poručuju: »Ne dirajte ga! Želite li ga upoznati, približite mu se!« (klikni na "više" za nastavak)

Eh, što ti je čovjek! Umjesto da se držim iskonskih dječačkih nagona, koji se očituju u želji da se ima nešto skrovito, samo svoje, nikome drugome znano, danas taj isti dječak »šara« crveno-bijele krugove po črnečkim stazama i otkriva ono što je prije želio sakriti od drugih. Bit će da ipak s vremenom prevlada želja da se ono što je lijepo podijeli s drugima.

Zahvaljujući svojem položaju i za nevisoko Samoborsko gorje značajnoj visini, samozatajni je Veliki Črnec, sa svojih 607 m, dobro vidljiv iz velikoga dijela toga gorja, a vidi se i iz Zagreba. Stoga je malo neobično što je razmjerno slabo poznat, tim više što se vrh toga plećatoga brda nalazi jedva četiri kilometra jugozapadno od središta Samobora i što je samo jedan kilometar udaljen od središta Ruda, poznatoga, nekad rudarskog naselja u srcu Samoborskoga gorja. Zaobišla ga je čak i granica Parka prirode »Žumberak - Samoborsko gorje«! Dotiče ga tek svojim sjeveroistočnim dijelom.

Do vrha Velikoga Črnca može se doći iz smjera Palačnika, slikovitoga vikendaškog naselja kroz koje vodi planinarski put iz Samobora do Planinarskoga doma »Ivica Sudnik« na Velikom dolu i »Željezničar« na Oštrcu. Markirani put počinje na mostu preko potoka Gradne, u ulici Taborec, podno ruševina staroga samoborskoga grada. Iz Samobora do Palačnika, nekad omiljena planinarskog usputišta, trebat će vam 45 minuta do sat hoda. Samo minutu dalje od obilježja Majke Božje Kraljice Hrvata na Palačniku, čim prođete ispod romantičnih brajda vinove loze i ponovno zakratko stupite na asfalt, pred vama će se otvoriti pogled na dojmljiv, pravilan obris Velikoga Črnca. Stotinjak metara dalje odvaja se udesno s ceste strm nastavak markiranoga puta po hrptu Pozorinu prema Velikom dolu i Oštrcu. Nakon petnaestak minuta oštroga uspona stiže se na zaravan u šumi, gdje se desno nastavlja put za Veliki dol, a ulijevo odvaja markirani krak za Veliki Črnec (30 minuta do vrha). Put prema Velikom Črncu najprije se desetak minuta blago spušta kroz šumu do križanja nekoliko kolskih putova na sedlu koje ga razdvaja od susjednoga šumovitog brijega – Konoplarke (595 m). Nastavi li se s toga sedla ravno nizbrdo, za desetak se minuta, markiranom kraticom, izbije na put Rude – Veliki dol, kojim nas o obljetnicama HPS-a vodi tradicionalni pohod »Tragom prvog izleta HPD-a«. Na sedlu markacije napuštaju kolski put i za dvadesetak nas minuta zanimljivom i spretno provedenom stazom vode do vrha. To je ujedno prvi markirani pristup do vrha Velikoga Črnca. Osmislio ga je i 1992. uredio Zdenko Kristijan, samoborski planinarski entuzijast i dugogodišnji »dušobrižnik« planinarskih putova u Samoborskom i Žumberačkom gorju.

Na vrh se može popeti i iz Ruda, od autobusne postaje Vuković (jedna postaja prije središta mjesta, dolazi li se iz Samobora, ili prva poslije središta, dolazi li se iz smjera Jastrebarskog). Put počinje na mostu preko potoka Rudarske Gradne i vodi kroz Kolarski breg, dio Ruda koji se smjestio na padini Maloga Črnca. Prvi je dio puta razmjerno strm i nedavno asfaltiran, ali unatoč tome zanimljiv. Svoj cilj doseže prelazeći preko izrazita sedla koje Veliki Črnec razdvaja od Maloga. Od Ruda do Velikoga Črnca treba otprilike 1 sat i 15 minuta lagana hoda.

Zanimljivost prvoga pristupa jesu Velike pečine (č i naglasak na i!), dva razvedena stjenovita izdanka na sjeverozapadnoj padini brda, između kojih nas u oštrome luku vodi markirana staza. Manji izdanak, lijevo od staze, visok desetak metara, nalikuje velikomu kamenom zubu. Ljubitelji penjanja popet će se u nekoliko koraka, preko maloga prevjesnog detalja, na taj monolit. Okolno ga je drveće s vremenom preraslo pa u zeleno doba godine ne pruža vidika. Desna, veća pečína, iz neobičnoga kuta nudi vidik prema sjeveru, na ravnicu između Zagreba i Krškog, te prema jugozapadu, na nedaleki Oštrc. Vidik prema zapadu priječi šumovit greben Pozorina i Budine. Vršak je veće stijene kao stvoren za kratak predah u potpunoj tišini i poneki škljocaj fotoaparata, jer vrh Velikoga Črnca nije vidikovac. Stanka će vam se učiniti poput kratkog izranjanja iz sjenovitoga šumskog mora. Osobitost je stijena njihov geološki sastav. One, naime, nisu vapnenačke građe, već su sazdane od raznobojnoga konglomeratnog materijala paleozojske starosti.

Tjeme Velikoga Črnca oveća je zaravan, čiju najvišu točku odaje tek crveno obojena kutija u kojoj se nalaze žig vrha i žig Samoborske obilaznice. Mali broj ispisanih listova u upisnoj bilježnici svjedoči da posjetitelji nisu česti. Upitate li se kako su nastale jame na samome vrhu, teško da ćete pomisliti kako su baš ovamo dolazili vaditi gromade od kojih su izrađivali mlinske kamenove. Premda vrh nije izrazit ni šumovit, osjećaj da ste na vrhu neće izostati.

Južno lice Velikoga Črnca umnogome je drukčije od sjevernoga. Toplo je i suho. Ne čudi stoga tvrdnja dvojice autora s početka priče da je Veliki Črnec »kako je zarastao šikarom, pun zmija, pravo ‘zmijište’«, kojoj su dodali i ovaj podatak: »kad se neke godine šikara zapalila, zmije se razbježale na sve strane.« Očito je da je prije stotinjak godina vegetacija bila znatno oskudnija i da su tamo uistinu carevali danas vrlo rijetki poskoci.

Za sunčanih smo se zimskih dana običavali sjevernom padinom uspinjati na vrh i po dvadesetak centimetara visokom snijegu, da bismo s južne strane, nakon samo stotinjak prijeđenih metara, sjedili na suhoj travi i sa svojevrsnoga praga uživali u vidiku na vrhove Plešivicu, Rancerje, Oštrc i Japetić te sela i zaselke razasute širom prostrane udoline što je zatvaraju okolni gorski hrptovi.

Uspon na Veliki Črnec zgodno je upotpuniti posjetom obližnjemu Malom Črncu (522 m) jer manji »brat« nadoknađuje najveći nedostatak velikoga – vidik. S izrazitog prijevoja između tih dvaju vrhova, na kojem se križaju spomenuta asfaltna cesta i markirani pristup iz Ruda, nepunih je desetak minuta uspona do vrha Maloga Črnca. S ceste treba skrenuti prema istoku, ususret vrlo lijepo uređenoj kapelici sv. Roka. Kapelicu su obnovili članovi Planinarske bratovštine sv. Bernarda iz Samobora. Iza kapelice valja skrenuti lijevo uzbrdo i doći podno ovećeg iskopa šljunka. Iskop je najbolje zaobići slijeva, po jedva vidljivoj nemarkiranoj stazici, i produžiti njome do vrška, za koji rijetki sladokusci kažu da u sebi krije jedva osjetan dašak dalekih Alpa. Vrh Maloga Črnca s južne strane nije obrastao šumom pa omogućava lijep vidik. Vjerojatno nema cjelovitijega i ljepšega pogleda na Plešivicu od onoga s Malog Črnca, osobito za vedrih jesenskih i zimskih dana.

U smjeru juga-jugoistoka, pažljivo će oko, gledajući preko selâ Cerja i Terihaja, uočiti vršni dio zidina starog Okić-grada. Pod nogama nam leži čitava rudarska kotlina, koju s juga zatvara greben Plešivice, a sa sjeverozapada hrbat Stražnik – Rancerje – Oštrc.

Tko želi u jednodnevnom izletu upoznati ovaj osebujan kutak Samoborskoga gorja, neka krene iz Samobora preko Palačnika na Veliki Črnec, spusti se na sedlo gdje se nalazi kapelica sv. Roka, popne se usput na Mali Črnec i zatim sa sedla spusti u Rude, ili neka se uputi obrnutim smjerom. Katkad se planinari koji iz Samobora preko Palačnika idu prema Velikom dolu i Oštrcu usput popnu na Veliki Črnec i vrate na isti put. Za to je dovoljno odvojiti jedan sat. Drugi se pak odlučuju za malo dulju inačicu, pa pri usponu iz Ruda do Velikoga dola ili pri spuštanju s Velikoga dola u Rude skrenu kraticom na sedlo ispod Konoplarke i s te se strane uspnu na vrh. Zbog malo veće visinske razlike i duljega pristupa, za tu inačicu treba otprilike sat i četvrt.

Premda šetnja opisanim markiranim putovima nudi dovoljno čari onima koji ih znaju uočiti i u njima uživati, cjelovitu sliku dobit će tek oni koji se odluče da u potrazi za šumskim plodovima ili iz znatiželje skrenu stranputicama i zapuštenim putovima u samo srce Črnca, a možda i duboko dolje, u vječitu samoću mračnoga klanca bezimenog potoka.

Nisu črnečke šume više tako tajnovite kao nekad, ali možda u njima ipak pronađete neko samo vama poznato mjesto – iz djetinje mašte.

Preuzeto iz Hrvatskog Planinara sa pristankom HPS-a. Sva prava zadržana. Autor: Robert Smolec, Zagreb