Srdačno vas pozdravljam kao novi predsjednik HPD-a Japetić. Moje ime je Antun Pavlin, rođen sam 1962., a po zanimanju sam profesor. Da bismo zajedno mogli raditi za dobrobit i napredak društva, smatram da je red upoznati vas s mojom planinarskom biografijom te programom za koji mislim da bi mogao unaprijediti društveni život.

Pripremajući i čisteći društvene prostorije, naišao sam u vlažnom kutu na pažljivo sređene kartončiće, svojevrsne  datoteke prošlosti našega društva. Abecednim redom netko je brižljivo upisao podatke o članovima: njihove godine i mjesta rođenja, učlanjenja, broj planinarske iskaznice, napomene o izgubljenim iskaznicama i još mnogočega što pažljivom čitatelju priča priču o vremenu u kojem je osoba živjela. ... (klikni na više za nastavak teksta)

Čeprkajući po njima, pronašao sam i svoj s godinom 1983. no pouzdano znam da sam članom Društva postao u petom ili šestom razredu, znači s dvanaest godina, kada sam sa školskom planinarskom sekcijom sudjelovao na pohodima po Samoborskom gorju i orijentacijskim natjecanjima organiziranima u različitim prigodama . Međutim, toga podatka u arhivi nema. Ako je, dakle, 1983. godina mojega službenog učlanjenja, znači da sam član popriličan broj godina, naravno s povremenim prekidima zbog života i rada u inozemstvu.

Usto bio sam i član HPD-a Maks Plotnikov iz Samobora. Baš kao i većina članstva, proplaninario sam uzduž i poprijeko Samoborsko i Žumberačko gorje, penjao se na  vrhove Velebita, obišao krčke, paške, mljetske i viške uzvisine, djelomično prohodao Kamniške i Julijske Alpe, prošao preko Vlašića, Jahorine, Igmana, Bjelašnice, Trebevića u Bosni i Hercegovini.

Dok sam radio u Osnovnoj školi Bogumila Tonija u Samoboru, vodio sam planinarsku sekciju.

Moja razmišljanja o aktivnostima u Društvu u sljedećem razdoblju, kreću se u dva smjera. Prvi bi obuhvaćao sljedeće ciljeve. Prije svega populariziranje planinarstva u onim osnovnim i srednjim školama gdje nema osmišljenoga rada s djecom te u gradu Samoboru. Osim toga svakako treba nastojati privući veliku većinu neaktivnih članova koji redovito plaćaju članarinu, a u radu Društva ne sudjeluju iz nepoznatih razloga. Možda je put prema boljoj komunikaciji redovito informiranje članstva o aktivnostima i akcijama društva kroz mjesečni elektronički bilten koji bi se mogao dostavljati elektroničkom poštom onima koji imaju takve mogućnosti, a onima koji nemaju moglo bi se slati poštom. Iz tog razloga trebali bismo skupiti podatke o članstvu te ga računalno pohraniti u društvenu arhivu. Njezino sređivanje trebalo bi biti jedan od prioriteta budući da ne postoji objedinjena baza podataka o Društvu u cjelini. To nije jednostavan posao niti nositelj može biti samo jedna osoba. Dakle, prostora za rad svih ima, samo se je potrebno uključiti.

Unutar samog Društva trebalo bi raditi na poboljšanju uvjeta rada i to tako da se dokraja razjasni naša budućnost  u trenutačnim prostorijama. Osobno smatram da bismo trebali pronaći bolje, jer stanje u kakvom su sada zaista je ispod svakog kriterija. Čak i adaptacija, pod uvjetom da se s vlasnikom pronađe zajednički jezik ili interes, mislim da nije rješenje zbog čitavog niza razloga.

Vrlo važna aktivnost koja zahtjeva puno rada i predanosti bit će zasigurno obilježavanje 90 godina od utemeljenja HPD-a Japetić. Na umu imam objavljivanje monografije o našem Društvu, a kako je posao zahtjevan a građa raštrkana od pojedinaca do gradskih ustanova, osnovala bi se uredništvo i prionulo poslu. Devetesetgodišnjica postojanja mogla bi postati okvirom već spomenutih aktivnosti vezanih uz rješenje našeg «stambenog pitanja.»

Na kraju, onaj drugi cilj, zapravo razmišljanje o najkompleksnijem pitanju našeg Društva, a to je  Šoićeva kuća. U nekim pojedinačnim razgovorima izrazio sam mišljenje da kuća ne bi smjela biti kamen oko vrata. Vjerojatno neću iznijeti ništa novo, ali smatram da moram  reći što mislim. Prvo,  dokraja raščistiti dokumentaciju te nastaviti po starom s obvezom redovitog plaćanja najamnine do isteka ugovora i drugo, prodaja kuće, što nije ni jednostavno ni lako, a mislim ni kratkoročno izvedivo zbog mnogih  objektivnih i subjektivnih razloga. Prodaja bi omogućila Društvu kvalitetniji život i rad, no o tome treba razgovarati hladne glave te uzeti u obzir mišljenje članstva.

Sve što sam napisao podrazumijeva zajednički rad i dosta odricanja od komoditeta koje nam daje pasivno članstvo. Ništa od toga neće biti ostvareno ukoliko zajedno ne pokušamo nešto promijeniti. Mislim da se radi o vrlo konkretnom poslu i da nas je vrijeme u kojem živimo naučilo da samo zajedništvo i oslanjanje na vlastite snage vode prema ostvarenju postavljenih ciljeva.

U nadi da ćemo zajedno sudjelovati u izazovima koji su pred nama, vidimo se u Društvu.