Prema pravilima Japetićevog pohoda ovogodišnji pohod je imao novu, još atraktivniju, stazu koja je obilovala lijepim vidicima i pogledima na Samoborsko gorje. Pohod 2007. je bio posvećen pokojnom Žarku Adameku, dugogodišnjem blagajniku društva koji je imao frizerski salon u centru Samobora. Salon je godinama bio mjesto okupljanja planinara. Svatko tko bi navratio u centar grada, svratio bi Žarku. Bio je sjajan organizator izleta. Specijalnost su mu bili izleti u nepoznato koji su ostali svima u  sjećanju. Napustio nas je s ruksakom na leđima u jednoj snježnoj kasnojesenjoj noći na povratku s izleta.

Subota, uoči pohoda, lijepa, a nedjelja, dan pohoda, osvanula oblačna. Došlo je vrijeme da se nakon dužih priprema uvjerimo da li vrijedi to što radimo. Toliko truda, a ono ružno vrijeme. U trbuhu nešto zavija, da li će nam stići planinari?! Prvi upisani pohodnik je žena, hoće li nam donijeti sreću?!. Odahnuli smo kad je pojavila grupica planinara. A onda počinju pristizati, kapati, malo po malo, jedan po jedan, pa grupice. Iza ugla pojavio se autobus, Bože, da li je to došao autobus na naš pohod?! Da, da, stigli su planinari iz Varaždina.

• Otkud Vi. ?

• Mi smo z Varaždina, MIV-a. Pozdravlja Vas Jadranka,

• Ha, Čoklica, prijateljica drži riječ.

Kad tamo guza još većeg autobusa. Joj mene joj, črleni je lajbec moj, zaigralo srce, evo još planinara. Sonja iz Murskog središta dopelala je njih pedesetak. JUPI!.

I tako malo po malo nakupilo se 183 planinoreca iz 17 društava, iz Hrvatske, Slovenije i BiH.

Ovo je impresum početka jednog pohoda.

Učesnici pohoda sakupili su se u Parku domovinske zahvalnosti,  iza crkve Sv. Anastazije u Centru Samobora. Pohod su otvorili predsjednik društva Darko Dömötörffy, dogradonačelnica M. Jelinić. Osvrt na druženje s pokojnim Žarkom evocirala je legenda samoborske književnosti, članica Društva Ranka Novosel.

Nešto iza 9 sati krenula je kolona planinara preko samoborskog glavnog trga u smjeru Vrhovčaka. Penjući se uz prvi breg, orosilo se čelo,  počele su kapati i prve kapi znoja. Tješili smo se da tome nije kriv težak uspon, niti su u pitanju naše kile, već vrijeme, odnosno pritisak u zraku. S Vrhovčaka pružao se pogled na Zagorje, Medvednicu, pa cijelo Samoborsko gorje, s Plešivicom, Črncom, Oštcom i Japetićem. Nedugo nakon toga pristigli smo do crkve Sv Vida, druge kontrolne točke. Odmah gužva. Sudionici pohoda imaju prilike upoznati se s čarima skrivenim u čašici Bermeta, samoborskom delicijom, tajnom spravljanja koja se prenosi s koljena na koljeno. I dok se žamor pod dojmom alkohola pojačavao,   začuo se pjev samoborskih grlica, vokalnog ansambla "Samoborke", koje su pjesmom "Sve kapele samoborske" zamrzle riječi na ustima i ostavile nijemim sve prisutne. Ne možete vjerovati kako zvuči ta pjesma u troglasu ispjevana na zelenom sagu ispred jedne od bisera samoborskih kapela. Nakon toga slijedila je Pjesma samoborskih planinara. Mali predah da se planinari snađu i siđu s neba ponovo na zemlju i krećemo dalje. Šumom put vijuga, prolazimo kraj još jedne stare kapele i onda slijedi blagi uspon kroz Rešetare na Lave drage. Kao pravi planinarski put, nakon uspona slijedi silazak i uspon u selo Vratnik. Tu se ne zadržavamo puno, samo da se ekipa zbroji pa nastavljamo dalje do glavne zgrade Parka prirode Žumberak-Samoborsko gorje u Slanom Dolu. Tu je priređena izložba. Pola sata odmora, jer smo na putu već skoro tri sata. Dado, naš predvodnik poziva na nastavak puta koji nas vodi na Trtnicu, gdje je sljedeća KT i još jedno iznenađenje.

Na grebenu, usred livade nalazi se kućica g. Štahana koji nam je izašao u susret i otvorio vrata svojih dvora kako bi se, u slučaju kiše, mogli skloniti. Tu je bilo slatko mjesto, nešto slično onoj kućici iz priče o Ivici i Marici. Kućica je bila ukrašena licitarskim srcima, a naše vrijedne članice ispekle su kolače svih vrsta. I kako onda potjerati tu kolonu dalje kad su se svi zalijepili za stol s kolačima. Svaki sudionik pohoda koji se prijavio na startu dobio je i licitarsko srčeko za uspomenu. Kako ipak imamo dobre goniče, uspjeli smo grupu potjerati dalje, jer nas je čekala još jedna kontrolna točka u Šipačkom Bregu i spust u Šoićevu kuću. Opet su se otvorili pogledi na naše prelijepo Samoborsko gorje. U Šoićevoj kući, a tko drugi, nego pojačani Traper bend, dočekao je svirkom planinare. Uz harmoniku i violinu bio je to pravi vatromet muzike uz koji noge nisu mirovale, već su livadom letjele lijevo, desno. Samoborski muzej priredio je, uz pomoć obitelji Adamek, malu izložbu o Žarku Adameku na prilazu livadi.

Zadovoljni, planinari su se nakon 6 sati hoda  dočepali svoga cilja -Šoićeve kuće ,a nakon graha i plesa u kasnim popodnevnim satima uputili se kućama. A mi, organizatori, ostali smo u nadi da će nam doći i sljedeće godine.