Velebit: Bačić kuk i Budakovo brdo 12. i 13. kolovoza 2010.

Jedna manja grupica članova društva otputila se ovo ljeto na jedan turistički izlet na Velebit. Krenuli smo rano i već u 9 sati namakali noge u moru ispred Karlobaga. Prekrasno sunce i toplo (?!) more unijelo je dašak pravog ljeta u naše duše. Oko podneva javili smo se našoj prijateljici, japetićanki, Halimi koja nas je pozvala na ručak u njenu rezidenciju blizu Oštarija.

Nakon ručka koji može podariti samo Halima (šunka, krasnički sir, roštilj, pita zeljanica, travarica, velebitsko pivo, crno vino...) nastavili smo put Ravnog Dabra. Tu nas je očekivao drugi dio ekipe, Švrćo i Ivanka, koji inače provode dio  godišnjeg odmora u ovom domu. Bilo je već  kasno i s punim trbuhom nije imalo smisla lutati dalje dabarskim bespućem, stoga smo nakon promatranja "Lovrinih suza" otišli na spavanje.  

Jutro, pomalo sumljivo, najava je lošeg vremena. Krenuli smo cestom tražeći markaciju koja vodi prema Dabarskoj kosi. Markacija je vidljiva, ali je prilaz loš. Vremenom će se i jedini zemljani dio urušiti pa bi bilo dobro taj dio urediti dok se može. Premužićeva staza vodi nas prema Bačić kuku i Budakovom brdu.. Odlučili smo se prvo popeti na Budakovo brdo i proći pored staništa Velebitske degenije. Prvo na jedan travnati vrh s kojeg je prekrasan pogled na Šatorinu, Lisac i Laktin vrh, a onda spust na sedlo pa pravac Budakovo. Pred nama se ispružio Pag i otvorio svoja vrata.

Odmor na vrhu Budakovog brda nije dugo trajao. Slijedi povratak do sedla i skretanje u šumu prema Bačić kuku, jednoj od kamenih galerija u ovom kraju. Iako  uspon vodi kroz hladovinu šume, teško je hodati, sunce pići do 28. Odustali smo od penjanja na sam vrh, jer je u Dabru bio pripremljen roštilj na koji se nije smjelo zakasniti. Nakon ugodnog druženja uslijedio je povratak u realnost, odnosno u Samobor.