Ne samo da je moja bivša žena bila Slovenka, nego se i na skijama penjala na vrhove koje i divokoze zaobilaze. I nema toga planinskog vrha na kojem ona nije bila, pa je i mene nagovorila da se popnem na Triglav. Samo, ne vjerujte kad kažu da je taj vrh visok 2864 metra – Triglav je mnogo viši.

Da ne bude zablude, na Triglav nisam išao sam, nego u društvu stotine lijepih žena, s tim što je mnogima od njih to bio prvi izlazak na ovaj vrh, autoru ovih redova i prvi, i posljednji. Morao sam se obući kao pravi planinar, premda je to sve vrlo šlampavo visjelo na meni, pošto i vrag dolazi po čovjeka samo jednom, molim, valjalo se naoružati, da ne ispadnu kojim slučajem ćorava posla.

Najprije da znate: Slovenija nije sva pod asfaltom, a na Triglav se ne putuje asfaltnom cestom kao što sam ja mislio; na taj se vrh ide pješice, po putu posutom Scilama i Haribdama. Do Pokljuke autobusom i s pjesmom. Od Pokljuke pješice, s ruksakom na leđima, putem pod nogama, dušom u nosu, kapom na glavi i s glavom u torbi. To sad znam, a onda sam sam sebi izgledao kao magarac, a poznato je: magarcu je more do koljena.

- Vi ste iz novina? – pita me jedna gospođa. – A ja sam iz Virovitice.

Po tome ispada da smo zemljaci. Povjerila mi je da je udata u Sloveniji, živi u Ljubljani, prvi put je sudjelovala na nekom natječaju i, eto, sreća joj se osmjehnula; izvukli su je da se penje na Triglav. Kasnije je promijenila mišljenje i složila se sa mnom da je sreća vrlo relativna stvar. Tada su je šopali tabletama za umirenje, kapima za očajanje, prašcima za ojačanje, vodili je ispod ruke, podržavali, pridržavali, hrabrili, citirali Jesenjina: »...o glavo moja, glavo moja luda, do čega si me ti samo dovela«. Vegetacija sve rjeđa, dah sve kraći, ruksak sve teži, uspon sve veći. Hrabro koračamo dalje, jer drugog izbora više ni nemamo, znate za onu: sprijeda ponor, straga vukovi. Tempo diktira Tone »Himalajac« koji je osvojio nekoliko vrhova na najvišoj planini svijeta i koji Triglav doživljava samo kao lagani trening, pa me tješi onom: kome je suđeno sa šljive gine.

- Kad budemo na vrhu, imat ćemo lijep vidik: Trst, Venecija, Ljubljana, Koper... sve kao na dlanu. A pogledaj kako je i dolje lijepo! – pokazuje mi jedan kolega.

- Vidim... Nismo trebali ni ići. Ja sam još u podnožju predlagao da odustanemo.

Gledam dolinu povijenu vijencem planina i brezja, malo nagnutu na jednu stranu, u mekim talasanjima zebnje i nade. Počinju opasne litice, prelazimo ih preko žica za koje se pridržavamo, i dok gledam ponore mislim na onog tko me je gurnuo. Pričali su mi o stotinu lijepih žena, tu sam udicu zagrizao, a opasnosti su prešućene.

- Kod nas mnogi roditelji vode dijete na Triglav čim prohoda – objašnjava mi neka gospođa Oblak.

- Tako i treba, pa neka mu planinarenje ogadi za cijeli život.

Mora da sam izgledao tragično izgubljen kad me gospođa Urška ponudila C-vitaminom i pitala mogu li dalje.

- Imam ja snage, ali nemam pameti.

- Navići ćete se... U svakom učenju najgorča je abeceda.

- Ja znam za onu: kad hoće nešto da te boli, i abeceda tu pomaže.

U planinarskoj kući proveli smo noć, jeli, pili, hrabrili jedni druge, ma kakav seks ili udvaranje, samo da se živ vratim u Zagreb. Promatrao sam oko sebe: svijetle točke sijale su u mraku, žar cigareta ukazivao je na to da se razmišlja.

Tu sam shvatio da je obična »enolončnica« najkorisnija stvar u životu. Ona podiže moral. Vraća snagu. Gladne nahrani. Žedne napoji. Umorne osnaži... To je juha od makarona, mesa, krumpira i kišnice, budući da se vodovod do ovih visina još nije popeo. Možete dobiti i pivo, ali se planinari radije odlučuju za čaj.

Ujutro su svi buljili u barometar i konstatirali da je pao, poslije se neznatno digao, i triglavska avantura tek je predstojala. Žene su se povezale po deset u grupi, pa ako jedna padne da povuče i ostale u ambis, a one pametnije ostale su u planinarskoj kući. Slijedeći primjer nekoliko kolega, odbio sam se vezati, a obrisi pakla već su se nazirali. Na putu kakav ni neprijatelju ne želim, poneko spomen-obilježje: petorici planinara koje je na tom mjestu usmrtio grom... Pa jednom koji se tu smrzao... Na spomenicima darovi ljubavi, darovi bola, vjenčići od lišća i cvijeća. A nad svim tim je bor, vječni stražar grobova. Sve su to spomen-obilježja onima koji su đavola tražili. I našli...

Već cijeli sat hodamo. Ima li kraja ovoj našoj Golgoti? Da nismo smjer izgubili, da nismo zalutali? Da ne tapkamo u mjestu? Povremeno se podižu žestoka jedra vjetra. Mislim o tome da je dobro što nisam držao dijetu, tko zna u kojoj bih vrtači završio? Držim se za žicu gdje je postavljena, hvatam za klinove gdje ih nađem i razmišljam o davljeniku i slamki (spasa). Ruke me bole od plaženja. Srećem neke planinare pa ih pitam:

- Hoće li skoro taj Triglav?

- Još cijeli jedan dobar sat. I sretno!

Sretni su oni koji su bili pametniji, pa ostali u domu. Strah je u meni. Oko mene. Iznad mene. Čak mi ni sve te lijepe žene ne mogu podići hrabrost, a ni ostalo. Desno koljeno na hlačama poderalo se od »bauljanja«. Mokar sam od znoja. Znoj potječe od straha. Strah je od visine. Vidite kako je sve povezano. Jedna ljepotica iz Rogaške Slatine nešto me pita, ali ne čujem – koncentriran sam na svoj mali život. Na nju onako lijepu mogu samo vatra i voda, zlo bez očiju. Čovjek i zvjerka neće. Osjećam se baš kao ona baka koja je dala deseticu da uđe u kolo, pa bi dala duplo da iziđe.

Drugoga dana, nakon dva-tri sata i cijele jedne vječnosti, popeo sam se na vrh. Premda sam tog časa bio najviši, bio sam manji od makova zrna.

- Na križ, na križ s njim! – kaže ljepotica Oti i pokušava me odvući nekamo. Odupirem se nogama, rukama i preostalom snagom, molim za milost i razumijevanje, objašnjavam da sam jedinac i da imam samo sestru u Francuskoj, zbog čega me tretiraju kao stranog plaćenika.

- Na križ! – viču svi u glas.

Vezali su mi oči, a onda me je neki Jozva tako bezdušno opalio nekoliko puta, da sam mislio kako mi gore hlače. To je taj »križ«, a kroz njega mora proći svatko tko prvi put iziđe na Triglav.

Nismo vidjeli Trst. Ni Veneciju. Ni Ljubljanu. Ni Kopar. Ni prst pred nosom, ni prst u nosu – magla je bila tako gusta. Upisao sam ime u knjigu dojmova, a pored njega upisao: »Lud je onaj koji se ni jednom nije popeo na Triglav, a još je luđi onaj koji se peo više od jedanput«.

Na vrhu nismo bili sami – dolazili su i neki drugi planinari, turisti i avanturisti, jedan čak s psom, njemačkim ovčarom, koji je u međuvremenu promijenio državljanstvo, neki s djecom, neki otvorenih usta, s divljenjem, ushićenjem, s ove i s one strane Triglava, a ja skamenjen i sa strahom. Opazio sam kod svakog od njih one tri vrline koje su još od vremena Orfeja potrebne za ovakve podvige: hrabrost, mladost, ljubav. Visoke litice puštale su iz sebe neke bijele i sjajne magle, pa je izgledalo da se cijeli ovaj predio diže do samog neba.

Penjanje na Triglav znači jednu priču za potomstvo: za strah onima koji su se peli samo na crkveni toranj ili na krušku u svome dvorištu. Izgledalo je da put ne vodi nikamo, nego se samo okreće oko samog sebe. Na vrhu sam se zakleo da ću provesti život samo na verandi i u gradskim parkovima, a planine pohoditi dogledom, zavaljen u udobnoj stolici. U životu ima glupih situacija više nego što ih uspijevamo potrošiti, pa nas tako poneka od njih i mimoiđe. Sigurno sam i ja neke izbjegao, ali mislim da sam one najvažnije ipak zakvačio. Poslije ovoga mog pohoda i podviga, moja supruga, inače Slovenka, zagrlila me i rekla:

- Sad te još više volim... Za nas Slovence Triglav je svetinja.

A za mene Triglav je bio Golgota, vrst križnog puta. Penjući se, nahvatao sam se straha za puna tri vagona. Inače vam mogu reći da me nitko nije tako prevario kao ona. Na njezinom ranču u Dupleku, kraj Maribora, ja sam sadio šljive. Okopavao sam ih, umjesto vapnom da ih mažemo, ja sam im stavljao tapete, tjerao sam cucke i nisam im dozvoljavao da ih zapišavaju, vukao za grane da što prije počnu davati plodove pa da pečemo rakiju. Kad su šljive konačno počele rađati, umjesto da peku rakiju, oni od njih prave onaj crni pekmez od šljiva. A kotao za pečenje rakije totalno su ponizili. Ja sam ga donio čak iz Gradačca, iz Bosne, kupio sam ga na sajmu šljiva. Taj kotao služi sad ne da peče rakiju, već da u njemu hvataju kišnicu.

Podmetnuli su mi čavku pod goluba, natociljali me na tanak led, obećavši stotinu žena. Kad idući puta neki maratonac bude trčao počasni krug, pozvat ću svoju ženu da mu pravi društvo i da trči zajedno s njim.

Preuzeto iz umirovljeničkog lista »Život s mirovinom«