 Ponekad osjećaji i potrebe nisu u skladu s pravilima prirode i planinarstva o kojem smo učili u školama. Ponekad ničim izazvani imamo potrebu izaći, ispuhati se, zaboraviti sadašnjost. Tako je bilo i ove nedjelje. Sumorno, tmurno vrijeme, jesen je, kiša pada. Ulicama žure samo oni koji su nekome dužni, nekome se obećali. Nemir u meni natjera me da odem sam bez cilja nekuda, nekuda u planinu, da se predam vjetru koji će me odnijeti daleko. Kršim pravila odlazim sam u gore.
Polazište: Šoićeva kuća, smjer: Japetić. Strmi uspon i za čas znoj probija prvi dio odječe. Skidam se, kišica me lagano lupka po košulji. Korak po korak, dižem se metar po metar. Tužna slika na livadama, pitanje mi po tisuću puta ponovo prostruji glavom, kako ćemo zvati ovaj put kada livada više nema? Livade su zarasle, a put smanjio, stanjio. Starim, sjećam se širokog puta i žamor glasova planinara nedjeljom u vrijeme kada je zet morao uvesti dodatne autobuse zbog stotina neobuzdanih planinara koji su žudili za provodom u našem Samoborskom gorju. Sada je sve prazno, i drveće mrtvo leži na putu.
Došavši do Katinog krča čujem buku. To neki novi ljudi autom planinare. Nisam želio ići u dom. Skrenuh naglo ulijevo i pažljivo se počnem spuštati prema Vratima. Kiša nikako da stane. Pitam se tko još osim mene baulja po mojim bregima. Stražnik vrh koji nije dovoljno na cijeni. Žestok brz uspon, pušem. Cijelo vrijeme danas ispred mene maglena koprena, sablasno. Mokra trava mi ljubi noge, hlače su vlažne, zapravo mokre. Hladno je i žurim natrag do auta spuštajući se putem kojim rijetko tko ide na Veliki Lipovec. Na kraju drhčući stižem u okrilje auta s nadom da će me njegova toplina malo ugrijati. Ali uzalud, došao sam sebi tek u Samoboru. Po dolasku kući, promrzao, bacio sam se u kadu i dalje slušajući kapi kiše kako padaju i dalje i dalje i dalje...
|
