Sunčani tjedan pokrenuo nas je i usmjerio prema Ogulinu. Vožnja po praznom autoputu i ugodnom vremenu dovela nas je podno frankopanskih dvora. Iznenadili smo se da su mjesta gdje smo nekada ispijali kave zatvorena. No Ogulin, kao i svaki takav grad, ima uvijek u rezervi nekoliko mjesta za jutarnji užitak. Nakon kave krenusmo još autima do Kneje.

Vozeći zavojitom cestom promatramo Klek kome vrh para korito oblaka. Auti ostaju na zavoju a mi se pješice prvo šumom, a onda livadom bližimo gorostasnoj stijeni. Na izlasku iz šume nas je, ne pljusnuo, već dobrano maznuo snažan vjetar. Lijepa šetnja postaje borba protiv snage prirode. Zabundani, žaleći za rukavicama uplovljavamo u  mirnu luku doma. Putem smo sreli petoro Slovenaca koji su pobjegli iz kišne Ljubljane.

U domu se nećkamo, ići na vrh po ovom vjetru ili ne. Malo po malo u svakom crvuljak radi, mišljenje se mijenja, idemo na vrh. Prvi dio je blaga zavjetrina, ali dolazak do sajle (konopa) značio je predaju vjetru. Na kraju to je pravi osjećaj blizine svemoćnog. Svaki od nas dobiva vjerojatno zasluženu kaznu ili nagradu, udaranje ili milovanje vjetra, sprijeda ili straga. Na vrhu se nismo zadržavali dugo, tek za nekoliko žigova u knjižice. Povratak u dom značio je olakšanje. I opet, zadržavanje tek za kobasu i bažul.

Ruksaci na leđima, pogled uprt u okno, zrakom kao iz daljine dopire "a sada Ivica". Pogledi mijenjaju smjer, okreću se kutiji u kojoj pa bijeloj podlozi plovi šarajući šarena pognuta figura Kostelića. I najednom Ivica je prvi, Ivica Kostelić je prvi, A što sada, ići u vjetar i ne znati konačni rezultat je totalno bez veze, Zato sačekasmo još 5 snježnih vitezova na megdanu. Bili smo malo zločesti, ali to se nije daleko čulo jer nitko od protivnika nije pao. U međuvremenu u sobu doletješe prijatelji planinari iz Zaboka. Dok smo rekli bok, bok i izljubili se završilo i skijanje, Kostelić 3.

Vrata se otvoriše, vjetar nas malko odbaci, a mi, što drugo, zaplesali smo s njim valcer u pravcu Kneje.

Vremena imamo, a ovaj kraj nam je nepoznat, jer uvijek, valjda zato jer se zovemo planinari, trčimo na Klek. Ovaj puta dali smo si oduška i prošetali se malo jezerom Sabljaci. Svi začuđeni njegovom veličinom. Tu vjetar ne puše, a ostali elementi vremena su OK. No naš cilj je bio malo dalje. Šmitovo jezero, koje se sakrilo, zavuklo malo u brijeg., Po putu smo malo vrludali tražeći ga, jer mi Hrvati volimo sakriti svoje ljepote da nam ih netko ne bi ukrao. Jezero ima i svoju priču iz doba zmajeva što mu dođe kao točka na i, kao kruna na ovu ljepotu. Za kupanje baš i nije bilo, stoga kako svaka bajka završava i mi se vratismo živi i zdravi u naš Sanobor

Klek