| Kako sam se umjesto na Hahlić popela na Crni vrh |
 |
 |
| Autor Gordana Burica | |||
 Dugo očekivani izlet na Hahlić poklopio se je s mojim boravkom u Samoboru, pa nitko sretniji od mene da se mogu priključiti HPD Japetić, čiji sam član nedavno postala. Vremenska prognoza bila je dobra, zainteresiranih dovoljno, pa smo nas osamnaest u nedjelju, 27. veljače automobilima krenuli rano ujutro prema Platku.
Nakon otprilike 2,30 sati vožnje našli smo se na prostranom platačkom platou. Dočekalo nas hladno jutro posuto nevelikim suhim snijegom. Vidljivost dobra, okolna brda pod snijegom, s malo travnato smeđe prošaranih padina. U daljini na sivilu stijene priljubljen tamni, pomalo zaboravljeni dom na Snježniku, a preko puta uzdignuta, usamljena kuća na Guslici. Obzirom na više varijanti puta koji vode do Hahlića, malo smo se rastrčali tražeći marku, a nakon gledanja karte i vijećanja odabrali smo varijantu - ravno između Grleša i Gornika. Slušajući pucketanje suhog snijega pod nogama, nakon otprilike sat vremena put nas je doveo u podnožje Crnog vrha (1335 m). Manji dio grupe odlučio se je popeti na vrh, obzirom da se preko vrha dolazi na stazu koja produžava za Hahlić. Kako mi treća točka iz područja 9. Gorski kotar, sjeverni dio - Hrvatske planinarske obilaznice nedostaje da bi zaključila to područje, munjevito sam se odlučila priključiti grupici. Nakon strmog uspona od pola sata dolazimo na stjenoviti hrbat, zahtjevan za hodanje, a posut snijegom, ponegdje i blago zamrznut, nije baš «mačji kašalj». Stijene kao da su naknadno umetnute u tlo, izgledale su poput tortica sa debelim namazom šlaga. Jako smo se trudili ugaziti na pravo mjesto koje neće proklizati. Sredinu đona gojzerice vješto sam zabadala na čvrste rubove stijene. Problem su bili štapovi. U grupi, pogotovo nepoznataj, uvijek se bojiš da ne zaostaneš, pa štapove nisam zakačila za ruksak. Jedan mi se je otkotrljao u procijep među stijenama, ali ne marim. Višestruku zadovoljštinu nalazimo u prelijepom pogledu na Snježnik, Obruč, tamo u daljini Učka i Kvarner koji se naziru u modro sivom prostranstvu. Nakon fotografiranja i udaranja žiga, oprezno se spuštamo u podnožje Prošavši uz napuštenu lugarsku kuću spajamo se s pravcem prema Hahliću. Na putu vidimo odvojak i dio korita područja zvanog Mudna dol, još jednog mog neostvarenog sna. Radujući se odlasku na Hahlić potajno sam se nadala da je taj lokalitet tu negdje u prolazu i da ću ga barem dijelom obići. Ali, Mudna dol ostaje za neko drugo planinarenje, u godišnjem dobu koje dozvoljava siguran obilazak. Kako su nam noge bile već umorne od teškog penjanja, a i vrijeme je poodmaklo, nakon što smo se na pola sata približili kući na Hahliću, na odvojku prema Vidalju Branka i ja odlučile smo tu sačekati ostatak grupe i priključiti im se na njihovom povratku. Odluka se pokazala mudrom: Na miru smo ručale i odmorile se, a grupa je došla brzo. Radi duljine puta natrag nisu se mogli više zadržavati, a nama se jurnjava i jelo na brzinu činilo nepotrebnim. Okupivši se, krenuli smo odvojkom prema Vidalju prema Platku. Put je kraći nego trasa kojom je grupa stigla na Hahlić. U polasku bilo je potrebno četiri sata, a povratak je trajao sat manje. Cijelim putem natrag pratila nas je snježna staza. Veselila sam se ugodnoj bjelini i tišini, dok u jednom trenutku pod nogama nisam osjetila blagu poledicu. Zahvaljujući brižnim kolegama i tu prepreku sam savladala. Pomalo ohlađeni i slatko umorni oko 17.45, kao što je i planirano, došli smo do naših automobila na Platku. Vozeći se u Samobor, na autocesti još kratko zaustavljanje, poneko pivo ili kava … Jedan za mene dinamičan i ljepotom ispunjen izlet o kojem još razmišljam dok u Splitu pišem ovaj osvrt. 
|