Odakle mi ideja da pišem dnevnik vezano uz planinarsku školu? Netko je to spomenuo? Piše u knjizi? Nismo li se time šalili? Pa odakle dolaze ove rečenice i pričaju o prvim doživljajima usvajanja znanja o planinarenju? Ne znam odgovore, ali evo kako je sve krenulo.

Na prvom okupljanju smo rekli svoje ime i kako smo saznali za školu. Većina polaznika je saznala putem internetskih stranica i to ih je motiviralo za prijavu. Kako se obući i pripremiti te ostale osnovne natuknice o planinarenju dobili smo od tajnice Mirjane. Nestrpljivo sam (smo) čekali prvi „praktikum“. Kao pravi početnik,  primijetila sam da umjesto planinarske slijedim svoju praksu pakiranja u zadnji čas, da samostalno odlučujem kako neću uzeti kišobran (odokativna procjena) te da mi boje i kvaliteta odjeće ne odgovaraju planinarskim zahtjevima.

Zamotala sam oko vrata šareni šal kako bi povezala nespojive boje hlača, jakne i ruksaka  (modni detalji i u planinama - samo za početnike!). Mnogi su na prvi izlet došli u punoj i profi spremi (štapovi za hodanje i ruksaci baš kakvi trebaju biti!, adekvatna obuća itd.).

Do sada su moji planinarski putovi bili inspirativne šetnje (kuda bi mogli ići?!) ili bi se zahvalno odazvala pozivu  prijateljske skupine (i opet inspirativno pratila prirodu ne mareći za put). Jasno vidim da svako, pa tako i planinarsko amaterstvo u sebi ima nepripremljenost. Zato marljivo hvatam bilješke. Ubrzo smo se zapuhali i skidali višak odjeće. Moja je jakna nekim čudom pod Mirjaninim rukama stala u ruksak. Kako je puhalo zadržali smo pokrivala za glavu. Osvojili smo prvo brdo Hajduščak na kojem su još Kelti ostavili tumuluse (kao na Budinjaku). Tada je krenulo hodanje po brdima i putovima koje ne bi mogla ponoviti. Ili ipak bi? Štapove mi posuđuje dobronamjerna početnica kako bi iskusila penjanje sa „ful“ opremom.

Tako se ubrzo vidjelo da brinemo jedni od drugima, da pratimo i gledamo, da mičemo grane, upozoravamo, dijelimo čaj... Nije li to onaj dio grupne dinamike kojeg u svakodnevnom životu ima sve manje, a tu je tako prirodan i prisutan. Vodiči, pomagači i iskusni planinari nas čuvaju cijelo vrijeme prateći naš tempo i  snalaženje. Osjećam se kao prvašić i uživam u tom. Osvajamo drugi vrh : Črnec na kojem nam sjedeći na stijeni Dado pokazuje alpe, gorje, vrhove, regije. Meni je sve u magli. Podsjeća me na sfumato pejzaže kasne renesanse. Nastavljamo se penjati i nakon više od dva sata hoda -  zaslužena pauza. U podne se sunce raskošno pokazalo – dan prije dolaska proljeća. Tresle su mi se i ruke i noge. Zbog štapova!

Vraćam štapove, ali od Ine, blagajnice HPD-a dobivam njene prije spuštanja kako bi iskusila i to. A to je bila prava avantura, spust niz brdo bez staze! Nisam znala ni kako ni gdje stati, ni gdje su mi ruke i noge, pa su štapovi preuzeli glavnu ulogu. Taj je spust bio test i za cipele da svatko shvati što mu je potrebno za noge u tim uvjetima. I doista, kako drugačije naučiti? Govoriti teoretski o ovakvoj ili onakvoj gojzerici zvučalo bi kao reklama. Napokon smo se usmjerili prema Oštrcu. Drito a opet simo pa tamo. Bogatstvo proljetnica je sve veće pa hodamo kroz klance sa šafranima, po padinama s visibabama i jaglacima,  pričamo o kukurjeku – glavobolki koja se popela što više...

Već pomalo umornih nogu dočepali smo se Ptičjeg vrha na kojem smo sjeli i promatrali alpe okupani suncem. Početnici su stizali crveni u licu bez riječi. Koliko još?, pitam i dobivam odgovor „Još malo, evo tu smo“ i tako svaki zavoj i svaka krivina.  Kad se napokon pojavio planinarski dom u mojoj je glavi nastala tišina i izgubile su se zadihanost, glad, žeđ... Sjeli smo oko „rezerviranih“ stolova. Oblaci su se vratili, zapuhalo je i obukli smo jakne. U dva sata krećemo prema Rudama spuštajući se po strmoj stazi, klancu i asfaltu. Bilo je zabavno i  bez štapova. Neki odlučuju pješačiti do Samobora. Sjedamo u autobus. Svladava me san. Tonem u bestežinsko stanje s osmjehom na licu.

A sljedećeg dana nova izlaganja. Štreberski pišem bilješke. Opasnosti u planini i planinarska oprema. Saznajem da postoje modni detalji za ozbiljne planinare kao dio opreme (?!) Ovo je preteško: previše opasnosti i previše opreme. Da parafraziram uzrečicu:  hvali planinu drš se doline!

NM

Slike: https://picasaweb.google.com/robert1.cvetkovic/PlaninarskaSkola20111Izlet#