| Dnevnik početnice II: Školsko planinarsko gradivo * |
|
|
| Autor Nevenka Miklenić | |||||
Počela sam čitati udžbenik „Osnove planinarstva“ u potrazi za osloncem u znanju kad već u praksi mnome vladaju otpori prema nepoznatom i opasnom. Naime, na drugi sam izlet krenula s odlukom: ne, hvala! Razlog tome bila su predavanja iz alpinizma i orijentacije.Vidjeti penjače na stijeni kako spretno prebacuju težinu, nose ju i svladavaju nemoguć put – vodilo me do zaključka da sam (smo) se otuđili od prirodnog načina kretanja i izgubili instinkte za takve pothvate. Naravno da sam u tom razmišljanju zaboravila ponijeti zamku koja je pripremljena visjela u hodniku. Kako smo išli autima mogla sam se brzo vratiti po nju. Podijelili smo se u dvije grupe: jedna ide na orijentaciju i druga koja ide na penjanje. Upala sam u drugu skupinu i u koloni smo se vozili prema Okiću. Parkirali smo kod planinarskog doma. Odmah smo počeli s vježbanjem čvorova koji nam trebaju za današnje pothvate. Iako poznajem „vještinu uzlanja – makrame“ dugo mi je trebalo da čvorovi postanu uredniji. Slijedilo je pripremanje užeta kako bi došla na pravo mjesto kad se obuće preko ruku. Tu su nam kroz humor i neposrednost pomagali članovi alpinističkog kluba. A kako drugačije pristupiti ovoj „osjetljivoj“ temi osiguranja vlastitog života?I onda smo krenuli laganom stazom (to piše na početku staze!). I dobro da nisam znala što me čeka. Kad sam se i našla pred “zadatkom“ činilo mi se kao nemoguća misija. (A ovdje nema filmskih efekata kojima se služe u istoimenom filmu). Predvođeni uputama glavnog instruktora Dade počeli smo se penjati „slobodnim stilom“. Čim sam se malo popela i pogledala oko sebe uhvatili su me strahovi od visine, od klizanja, pada, ozljeda...i preplavila nesigurnost (čitaj: blaga panika). Mirjana je to odmah zapazila i vratila mi pažnju na zadatak jer za sve ovo drugo nema razloga. Te su mi riječi do kraja bile podrška. Pored nas, oko nas i prije nas penjao se Neven skladno se krećući bez ikakvog napora dok smo mi tražili rukama i nogama sigurni oslonac. Dok je on sjedio na litici mirno i opušteno u meni je vrh stijene izazivao trnce, neko stezanje, blagu vrtoglavicu... Može li se to „naučiti“? Nakon osvajanja par stijena pod starim okićkim gradom uputili smo se do alpinističkog vježbališta. Ponovila sam svoju rečenicu: ne, hvala! U nekom neobičnom miru i međusobnom povjerenju događalo se penjanje po okomitoj stijeni. Zatekla sam se pored Igora koji nam je ukratko opisivao kako prenositi težinu tijela da bi nam penjanje bilo lakše. Ne sjećam se kako se dogodilo da sam obuvala penjačice i opasala se remenima. Gledala sam u čvor provjeravajući svaku njegovu krivinu znajući da mi život ovisi o tome. Igor mi je mirno davao upute kad nisam vidjela kud mogu stati. Osim toga stijena ne samo da je bila okomita nego se i naginjala prema meni! Ne znam kako to da se spustila kad se njome penjao naš predavač Tomislav da mu bude lakše (!?). Zapela sam na trećini stijene promatrajući okolinu iz sasvim nove perspektive. Spuštam se lagano slušajući upute. Čim sam obula gojzerice i stala na noge preplavio me osjećaj letenja! A to je to! Mirjana mi je čestitala i veselila se svakom našem uspjehu. Prava učiteljica! Izgleda da u tim brdima učim i o životu a ne samo o planinama. Našli smo se zatim pred Žoharovom stazom. Nema šanse, opet razmišljam. Osiguravamo se karabinima za sajlu. Penjemo se uz pomoć ugrađenih kuka i sajle. Već prema vrhu hvatam grif penjanja sa 3 oslonca. Čekajući druge slušamo priču iz povijesti planinarenja o avanturistici Dragoli Jarnjević koja je zavrnula suknju i kao prva žena osvojila Okić. I meni te stijene postaju bliske i već unaprijed znam da ću ih negdje u potajici (ili javno) grliti sa ili bez penjačkih pothvata. Spuštamo se prema domu u 10 minuta poslije tri sata penjanja. Trese mi se cijelo tijelo. Nakon zaslužene stanke i klope idemo na orijentaciju. Pod vodstvom Branke, voditeljice orijentacijskog kluba, uz karte i kompas hodamo po terenu prepoznajući konfiguracije. Izlazi mi davno zaboravljeno gradivo iz izviđača! A bila sam sigurna da ću se izgubiti znajući za slabost ženske orijentacije. (Čast izuzecima). Čekalo nas je i iskustvo orijentacijskog trčanja s kontrolnim točkama i kartom. Na startu dobivamo karton koji trebamo perforirati na kontrolnoj točki. Ima ih 6. U razmaku od par minuta krećemo u pojedinačni pohod na prostor (označen na karti) i vrijeme (koje treba biti što kraće). Mene su odmah „omeli“ seoski psi koji su zainteresirani događajima na livadi došli do prve kontrolne točke. Nisam se usudila prići i tako podlegla predrasudi o „divljim“seoskim psima. Oni pak naš prolazak kroz selo nisu popratili niti pogledom. U nekom solidnom vremenu i uz pomoć Branke i Roberta koji su nas vrebali skriveni iza drveća s fotoaparatima blizu kontrolnih točaka, vratila sam se na početak. Na kraju smo se opet sastali u domu razmjenjujući dojmove i iskustva. Na rastanku su pale zahvale vremenu koje je bilo suprotno od prognoziranog i svima koji su nas vodili, podržavali, pomagali i čuvali. Nije bilo vremena za poglede u daljinu, za panoramske fotografije, za opažanje detalja. No, sigurna sam da su se mnogobrojna iskustva tog dana upisala u našu početničku memoriju. Barem što se tijela tiče, jer smo cijelog idućeg dana osjećali bol u mišićima. To smo uspoređivali čekajući predavanja vezana za povijest planinarenja i speleologiju. I više se ništa ne usuđujem napisati niti donijeti zaključke (jer ispadne suprotno!), a naročito ne o speleologiji i spuštanju u utrobu zemlje. No, zvuči izazovno!
|












