Za treći izlet sam željela biti spremna. Čekao nas je cjelodnevni boravak na Žumberku. Posuđujem veliki ruksak i čak pišem popis stvari. Pakiram ga dan ranije: trećina ruksaka za kombinezon i čizme za ulazak u spilju, trećina ruksaka rezervna odjeća i trećina ruksaka hrana.

Sa strane još karimat i termos boca, te zamka obješena o remen... Trebam li uopće spomenuti da je moj ruksak bio daaaaaleeeekoooo najveći. Kako to, pitam se? Dogovor za polazak je nešto ranije nego prijašnjih nedjelja jer nas čeka jednosatna vožnja po žumberačkim selima. Nalazimo se u Gornjoj vasi i u koloni auta pratimo vodiča.

Prva se grupa počela pripremati i oblačila potrebnu odjeću. Pozdravlja nas Ilija, predsjednik speleološkog kluba i pokazuje što nam sve treba za ulazak u spilju koja nije pripremljena za posjete. Uz njega su Andrej i Truli.Za nas koji smo to promatrali njihov je odlazak u „rupu“ imao nešto svečano. Fotografiramo ih. Moj je zadnji posjet nekoj spilji bio  prošle godine u istarskoj Beredine vrlo lijepoj i uređenoj, i tamo sam doživjela neke utjecaje ionizacije (nadam se da je to pravilan izraz) koja je prisutna u tim podzemnim prostorima. Ostatak grupe predvođen instruktorom Dadom krenuo je u pohod na orijentacijsko osvještavanje položaja.

Hodamo po okolici uz kartu i kompas i pričamo o brdima i vrhovima. Slušam iskustva iskusnih planinara. Hodajući poljem poderala sam hlače na trnovitom grmu. Prva grupa izlazi i osim riječi „super“ ne čujem ništa drugo što bi uz blatnjave čizme i kombinezone opisalo njihov doživljaj. Visoki momci žalili su se na prolaze (!?). Kad su mi stavili šljem koji odgovara veličini glave (prijašnji mi je padao preko očiju) zapjevala sam pjesmicu iz crtića:“ Haj hoooooo“ a ruke su počele  mahati i noge stupati na pjesmicu tih likova iz bajke. (Možda  je to bio način otjerivanja treme pred nečim novim ili pak identifikacija!?). No, takvo se raspoloženje uz dosjetke i komentare nastavilo i u maloj grupi predvođenoj vodičem Ilijom. Istražujemo prolaze i provlačimo se kroz stijene mjestimično obložene glinom. Uzimam uzorak jer inače kupujem prerađenu uvezenu glinu. (Hm). Jednu smo malu „dvoranu“ prozvali dvoranom za čajanke i tu susreli stanovnike: skakavce.

Vrijeme je prošlo začuđujuće brzo. Čini mi se da smo jako blatni. Po dolasku u „logor“ sunčev je sjaj bio zadivljujući. Zrak je titrao. Tako nešto se primjećuje tek u  kontrastu: iz tame u svjetlost. Ručamo i razgovaramo, i odjednom smo svi dio iste ekipe. Speleolozi više nisu „čudaci“ već dio našeg iskustva koje nas je tog dana zbližilo. Nema ničeg neobičnog u istraživanju prolaza podzemnog svijeta upravo zato što je neistražen?! Pozdravljamo se i nastavljamo dalje šumom. Spuštamo se prema potoku Slapnica. Na uskoj stazi se počinjem popikavati o granje i korijenje. To nije promaklo Mirjani te mi posuđuje jedan štap. Vrtoglavi spust do potoka iziskivao je sve raspoložive načine kretanja bilo preporučane uz štap ili pak improvizirane (tipa: spusti se kak znaš). Ljepotu slapa Brisalo ne uspijevam uhvatiti svojim fotoaparatom i nadam se da to nekome polazi za rukom tj. objektivom (Zoran je imao super fotić!). Pružamo ruke koliko možemo prema slapu. U njemu se nazire duga. Divno.

Zatim  šetnja cestom do starog mlina i povratak do sela strmom stazom kojom su nekad na magarcima nosili vreće žita u mlin. Učinilo mi se  kao da sam tu već bila! Zadihano se uspinjem zaboravljajući na preporučani način disanja. Zaključujem da mi treba bolja opremljenost! (Posuđeni štap očito nije dovoljan). Na povratku se nalazimo u Gabrovici te  razmjenjujemo doživljaje, upoznajemo se, šalimo... Drugog dana nas očekuju nas predavanje o meteorologiji za planinare o čemu iz stručnog i planinarskog iskustva govori Zvonko Žibrat. Uz slike oblaka i njihovih imena upozorava nas na opasnosti vremena na koje ne možemo utjecati i naravno na neophodnu planinarsku opremljenost (gojzerice i hrana!).

I sve to uz oprez kako nam ne bi zatrebao GSS. A njihova je opremljenost dobra i tako neka ostane! Da bi popravila svoju (opremljenost) odlazim u sportski dućan kojeg riiiiijeeetko posjećujem. Kupujem štapove i jaknu i susrećem polaznicu škole na istom zadatku. Čim se nađemo u grupi razmjenjujemo iskustva vezana za „mast have“ planinarsku opremu. I sve smo spremniji za nove izazove. Ne znamo ni sami kakve!?

NM