Izlet na Samarske stijene bio je usputno najavljen ranije, a zatim dotaknut kroz predavanja o planinarskim znakovima i zaštiti prirode. S prvom temom nas je podrobno upoznao Zdenko Kristijan, iskusan planinar koje će biti  vodič našem pohodu i pripremio nam  kartu i plan put s opisom ključnih vrhova. Mirjana se dotakla naših rezervata prirode, nacionalnih parkova, parkova prirode (itd.) te pokazala prekrasne slajdove naših prirodnih ljepota. Jedva sam čekala da krenemo na takvo mjesto!

Kretanje rano izjutra sa izlaskom sunca omogućuje nam dosta vremena za planirani izlet. Nakon parkiranja na 13. kilometru krećemo šumom prema Ratkovom skloništu. Hvata me „zov divljine“ ali samo kratko i to na sigurnom mjestu (utabanoj stazi) jer čim smo se počeli pentrati po nepristupačnim stijenama pojavilo se u početku dobro znano (i opisano stanje). Uz mene su se „stvorili“ voditelji prvo Dado a zatim Vesna taman kad sam se zalijepila za stijenu, a u glavi je nastala praznina. Vjerojatno je to bio penjanje na  Dvorac. „Diši“, šapne mi Nikolina fotografirajući prekrasan pogled koji se otvorio dok ja gledam u suprotnu stranu. I doista, ljepota koja se otkrivala svakim novim penjanjem bila je nagrada za izniman trud koji smo ulagali.

Postali smo planinarsko tijelo koje se kretalo kroz nepristupačne stijene. Jesmo li bili uljezi u toj očuvanoj i netaknutoj prirodi? Lupamo se o stijene  glavom, koljenima, ramenima, klizimo, provlačimo se, grebemo o oštre rubove stijena,  ne znamo kako...ali idemo! Nakon napornog uspona i spusta (umnoženog  matematičkom nepoznanicom) hvatamo pauzu prvo u udolini među drvećem sjedeći na srušenom stablu, a zatim na stijenama negdje na „pola puta“ na Razbijenom vrhu. Kuki (raz)otkriva „3 planinarske laži“: 1. najgore smo prošli , 2. sad smo na pola puta i  3. još malo. Tako nekako. Ali istinito!

Kada put postaje planinarski put?,  pitam  voditelje nakon 25- tog (podudarnost sa stvarnim brojem je slučajna) dizanja i spuštanja preko stijena. Dok hodamo (navodno) drugu polovinu puta Dado nas upozorava na pažnju. Zašto?, pitam se. Ubrzo stiže odgovor: nismo pratile znakove! A to je bio naš glavni zadatak! Ajooooj.

Hodamo pored Velike jame ili Stankove pećine i zastajem da čujem tišinu koja iz nje izlazi. Tišina gromko zvoni! Hvatam kratko vizure bilo u udolini ili na vrhu i ne znam gdje je ljepše. Mogla bi gledati u jedan motiv cijeli dan – a bilo ih je stoootiiiineeee.

Lagani spust kroz šumu značio je da smo došli do puta kojeg smo već (pre)hodali na početku te  se time krug (ili dio osmice) zatvara.  Ne vjerujem sebi što smo sve prošli. Preveli su nas (voditelji!) „žedne“ preko stijena i nadmudrili za naše dobro! Da smo znali što nas čeka – ne bi se usudili krenuti. Poznato?

Dolazimo do autobusa  u „zaostatku“ više od dva sata u odnosu na prvu grupu. Prešli smo svoje granice i svatko je znao da smo stekli izuzetno planinarsko iskustvo ( a to se i vidjelo na ozarenim licima). U želji da razvijem sportski duh  pitam ima li nešto karakteristično za planinare kao teniski lakat u tenisu... „Nema“, čujem. Međutim u pauzi se otkriva planinarski hod početnika koji je zbog bolova u mišićima kreirao čudne koreografije prilikom silaska iz autobusa. Iskusna ekipa koja nas je promatrala imala je besplatnu predstavu.

Ako smo se i  susreli sa svojim slabostima, strahovima,“tankim“ mjestima naše spremnosti za izazove, ipak smo izašli kao pobjednici jer smo kroz to prošli i uspjeli. Možda je ključna riječ. zajedno! Uspjeli smo uz bezuvjetnu podršku drugih i njihovo prisustvo u kriznim trenucima. (Ponovo jedna životna lekcija). Toliko je zahvala izgovoreno unutar stijena onima koji su dali svoju ruku, savjet, nogu, primali ruksake, bili uz nas, stajali na rubu da bi mi bili sigurniji u sebe - tako da je lista imena dugačka i zato svima vama pomagačima:  veliko HVALA.