Proljeće je i nije čudo da vrijeme luduje. Čak ni vrli meteorolozi uz pomoć sve tehnike ne mogu odgonetnuti majku Prirodu. Ovaj tjedan su se iz dana u dan mijenjale prognoze za vikend. Na kraju, u četvrtak vidjesmo kišnu subotu, smirivanje u nedjelju u jutro i popodne opet nevere, Prognoza za SLO je bila popraćena i munjama. Zbunjeni ovakvom prognozom i neodlučni ipak u petak potvrdismo ranije zacrtan plan Idemo na Pecu, tamo ja još nikad nisam kročio.

Plan je izvršen u cijelosti, a krenulo je ovako. Zdenko je za subotu dogovorio posjet Turističkom rudniku Podzemlje Pece u Mežicama. Stigli smo na vrijeme i kupili ulaznice. Djevojke koje rade u muzeju bile su jako, jako susretljive. Nakon oblačenja zaštitne jakne, stavljanja kacige sa svjetiljkom (+ vražje težak akumulator za pojasom) sjedosmo u male vagonetiće. Mali vagončić, mali ulaz, jedva smo se zavukli u njih, komedija. Sljedećih trenutaka doživjeli smo bacanje, lupanje, škripu i sve one ugodnosti koje su svaki dan imali rudari ulazeći i izlazeći iz rudnika cinka i olova tunelom dugim 3,5 km. Na kraju tog tunela ili početku okna na 7 nivou (od 20 koliko ih ima) dočekala nas je vodičica. (zgodna puca), slijedio je obilazak rudnika u trajanju 1 sata. Špilje su jedno, ali rudnik?

Stijene pobočja Pece su čvrste, te nije bilo potrebno postavljati potpornje. U tom prostoru se osjećate kao u mravinjaku. Na sve strane rupe, kanali, prostorije i do visine 100m, a tračnica, kao da ste na Glavnom kolodvoru. Fascinantno. Saznali smo: koliko je milijuna kubika materijala iskopano, kada se započela vaditi ruda na tom mjestu i zašto uniforma rudara ima 28 gumba.   Nakon izlaska iz rudnika (i pive) slijedila nam je obveza sakupljanja žigova Koroške planinarske poti. Cilj nam je Štehanski vrh u predjelu Dravograda. Krenuli smo od crkve Sv. Križa i sat vremena se uspinjali skoro u ravnoj liniji kroz šumu prema vrhu. Bilo je naporno, pa i dosadno. Na putu smo susreli planinare što nam se sve rjeđe događa.  Vrh je šumovit bez pogleda. Istim putem smo se vratili do auta i odvezi na parkiralište pod Pecom. U dom na Peci smo stigli u sumrak. Sjedeći za stolom shvatili smo da je dom pun Hrvata,  a od Slovenaca ni traga. Prije nas je stigla poveća vesela grupa zagrebačkih planinara PD Zanatlija .

Nedjeljno jutro, kiše nema ali je niska naoblaka. Vrijeme je poći na vrh. Kako mi već duže vrijeme srce žudi za nepoznatom Pecom odlučio sam isprobati zahtjevniji put, stazu ukrašenu sajlama. Put se blago uspinje do pod stijenu. Sajle kao na našem Okiću vode me prema vrhu. Na mjestima sajle nema i treba pripaziti jer je ispod bezdan pogolem. Na kraju me dočekuje smrznuti snijeg koji je pao u noći na subotu. Put više nije šala jer ne vidiš gdje nogu stavljaš, stoga polako i oprezno. Na kraju izlazim na plato pod vrhom. Na vrhu je već ostatak ekipe koji je išao okolo. Gazeći probijam ledenu koru na snijegu dubokom oko 20 cm. Završni dio šala, ali nekako umor savladava. I konačno na vrhu, hura 2126 ! Uživam u pogledu na more oblaka. Na sekundu se osjećaš kao vladar nekog drugog svijeta.

Na spustu skrenusmo do špilje i kipa kralja Matjaža. Jako zgodno. Kip, naravne veličine smješten je u tunelu dugačkom 15m napravljenom u cilju istraživanja ruda na ovom dijelu planine. I vidio ja Pecu i srce na mjestu. Ipak je nas hrabre, netko gore, nagradio dobrim vremenom. Hvala mu.