Dogovor je bil da se u dvorišču Japetića najdemo u 9. Kad je Dado objavilo takav plan ispočetka je bio nepodržan pa čak i napadnut, kaj tak kasno, pa ne bumo stigli videti Velebita... to su bili organizacijski prigovori suvoditelja škole, a pozadinski šum govorio je o hvalevrijednom razmišljanju Dade, o ljepoti dugog spavanja, o obilju lijepih i korisnih stvari koje se dadu učiniti prije polaska. Ubrzo zatim pojavili su se i uzvici savjesti sada već pravih planinara – nećemo maksimalno iskoristiti dan!

Na sreću, Dado se pozval na najfriškiju prognozu za Velebit (maglovito jutro) i zaključil da nema smisla da idemo prije, i svima nam je bilo lakše. Kad smo se svi okupili nakon kratkog kombiniranja ljudi po autima i smještanja stvari, negde za pol vure već smo krenuli.

Sklanjamo se od vjetra – krasna prilika da Dado održi ciklus predavanja o Andriji Štamparu, sušici i plemenitosti planinarskih društava. Zbog vjetra koji je revno odnosio zvuk ovo je, nažalost, sve što sam zapamtio. Krećemo dalje kroz kržljavu i još uvijek golu šumu šibanu vjetrom prema Bačić kuku. Nailazimo na snijeg. Kako se polako pomičemo prema unutrašnjosti Velebita i spuštamo, vjetra ima sve manje i drveće je sve većih visina i promjera. Velike polomljene bukve leže naokolo i trunu što oplemenjuje prizore sačuvane divlje prirode. Počinje uspon prema Bačić kuku. Cijeli ovaj niz kukova u smjeru sjeverozapad – jugoistok jesu kamene gromade koje najprije blago i stožasto izdižu teren a potom vertikalno izbijaju iz zemlje. U grupama se počinjemo penjati na Bačić kuk, ostavljajući ruksake i štapove u podnožju. Na početku pravog uspona na stijeni piše „oprezno! sklisko! opasno!“ ili nešto u tom smislu. Sajla i klin (nažalost samo jedan) omogućuju da to bude vertikalno planinarsko penjanje, a ne alpinizam.

Klara nam požrtvovno pokazuje da je sajla dobar sluga, ali loš gospodar. Uslijed skliskosti (ili skliskoće?), iščašuje si mali prst, a da pouka bude upečatljivija, pritom si raskrvaruje nokat. Priskače mu u pomoć medicinsko osoblje (na ovoj školici imali smo i polaznike medicinare). Za Klaru to ni niš kaj malo frbanta ne bi moglo zlečiti. Instruktori su, dakle, ove godine bili toliko dobri, da su nas vodili na neka zahtjevnija mjesta i tamo se ozljeđivali oni, kako ne bismo morali mi. Nakon 2 m sajle, plato i drugi lakši uspon do samog vrha. Na vrhu (s kojeg puca fantastičan pogled na Velebit i otoke, u prvom planu Pag) je toliko puhalo da se ja, eto, nisam odvažio da stojim nego sam koristio neki meni novi položaj sličan sjedenju i nastojao uslikati svih 360° oko sebe, da mi ni jedan piksel ne umakne. Nije to bil lak posel s naglim zacukivanjima od strane vjetra i s ponekim prstom u kadru, pogotovo s mojim mobitelom s vizualno-perceptivnom moći krtice. Savjet: slikajte čim boljim fotoaparatom i to ležećki. Zato  je Grga napravil krasne fotke i to na mnoštvu vrhova na koje ni divokoze nečeju iti, dok se korpus školice popel samo na Bačić kuk.

Spust po sajli pokazao se još težim od uspona, a sajla još beskorisnijom, jer vam omče stegnu stopalo kad stanete u njih (vjerojatno sam samo nezahvalna početnička svinja). Na sreću ukazana mi je pomoć u vidu navigiranja nogu, pa sam se spustil dole u komadu. Spuštamo se s Bačić kuka, dolazimo k sebi i čudimo se atmosferilijama. Iznad vrha oblaci jure ogromnom brzinom, a po nama pada neki čudni snijeg. Put Budakovog brda! Na samom početku uspona, pa do vrha, snašla nas je mećava. Suhi oštri snijeg pikal nas je v oči, vetar nas je htel prehitit i zmrznut, al smo ipak polako prkosili elementima i bivali sve više i više. Evo nas na vrhu! U tom trenu, kak da je cela stvar bila naručena od voditelja škole, zasjalo sunce, nebo se očistilo i nagradilo nas za svu muku i patnju divnim pogledom. Sva esencija planinarenja u malom. Rukavice su mi smetale pri slikanju, pa sam ih hitil na zemlju, iako sam imal loš osjećaj u vezi toga. Naravno, s pola spusta sam se vraćal po njih. Dušu sam spustil. Savjet: ne penji se na Budakovo brdo dvaput za redom.

Pametna je to stvar breg. Najprije se penješ, a onda se spuštaš. Kondicija je isto pametna stvar. Krećemo po pitomoj Premužićevoj stazi na sjever da vidimo planinarsko sklonište Škorpovac, u još jednom napuštenom selu. Sestre Štefković su nas udžbenički i krajnje dražesno (i odgovorno) sve do zadnjeg upisale u knjigu. Nakon odmora vraćamo se na Premužićevu stazu i tako s pogledom na more i uz lijepo vrijeme sve do Ravnog Dabra. Napokon dom! Sad smo već svi umorni, a neiskusni među nama s čuđenjem ustanovljuju da najjače bole mjesta na zdjelici na koje se oslanjal rukasak. Na svu sreću, bol se pojavila na samom kraju. Taman prije mraka smještamo stvari u potkrovlje ovog divnog doma koji je nekad bio škola. Dečki se okupljaju oko roštilja i počinje pečenje brda mesa koje nismo uspjeli pojest niti na sutrašnjem doručku. Zgleda da je svako uzel mesa za sebe i za svog bližnjeg. Moramo pohvaliti Mile kojem gostoprimstva i Velebitske nije sfalilo, tak da je atmosfera bila vesela. Predsjednik Tona nam je igral na gitari, popevalo se domaće i strano, na kraju su došle domaće popevke. Za sve to vreme jedna školarka (ime nije važno) nalazila je snage i motiva da nam prezentira kak bi se na to plesalo u Turskoj.

Trbušni ples nakon cjelodnevnog planinarenja! Svaka čast! Vatrene su planinarke! Barem kada ima dovoljno vatrene vode JJ Okrepljujući spavanac, mesni doručak J i krećemo bez ruksaka u osvajanje kuka neposredno iznad doma, Čeline. Iako odozdo izgleda prilično vertikalno i nemoguće, uspon bješe mačji kašalj za nas planinarske apsolvente. Odavde ponovno gledamo kukove i svu divotu kontrasta surovih stijena i zelene bujne šume i dabrova, nekad obrađenih velebitskih udolina. Spuštamo se k domu i krećemo van iz udoline, ali ne cestom, nego ljepšim putem oko Rujičinog kuka. Najagilniji školarci popeli su se i na njega. Vrijeme je sada predivno, i obilazak iznad Ravnog Dabra je za pamćenje.

Pakiramo se u aute i veći dio društva odlučuje da je prerano za doma – idemo u Teslin muzej u Smiljanu. Muzej nas se dojmio J Film nas se posebno dojmio, i više od munja i gromova, jer je toliko zanimljivo pripovijedao o fantastičnim Teslinim snovima da smo i mi zagrijani novim saznanjima pokušali doživjeti isto te smo svi pozaspali. Kavica i zezancija u Gospiću i doma. (a sad malo patetike?) Vozeći se autocestom A1, opraštali smo se pogledom od Velebita sa suzom u oku, a svakom je u srcu bilo isto obećanje: vratit ćemo se!

Vedran Lastovčić