| IZLET NA BIJELE STIJENE, iskustvo diplomirane početnice |
 |
 |
| Autor Nevenka Miklenić | |||
 Objektivnost u planinarenju je daleko ispred mene, pa sam još uvijek subjektivna u pisanju „izvještaja“ s izleta. Nakon završene Planinarske škole tek svladavam prve samostalne korake. Imala sam dvojbe oko izleta na Bijele stijene: jesu li tako zahtjevne kao Samarske? Iako piše u njihovo opisu da nisu, provjeravam tu „priču“ kod vodiča Roberta. „Malo manje zahtjevne“ – znači mala utjeha za biti ili ne biti spreman. Hrabrim samu sebe da su ovo potrebna planinarska iskustva koja stvaraju skalu težih i lakših putova. Nekako ne mogu odoljeti toj netaknutoj prirodi našeg strogog rezervata, biseru iskonske ljepote.
Još uvijek se pakiram isti dan, ali se dižem rano da složim sendviče. Provjeravam prognozu, ne uzimam kabanicu i sve svodim na minimum. Oblačim majicu naše planinarske škole. Nalazimo se ujutro u 7. Skupila se poveća grupa brojnosti jednog razreda. Nakon podjele po autima i prepričavanja doživljaja s prethodnih izleta, nalazimo se svi zajedno na kavici na odmorištu.Plan puta je osmišljen (ali ne i nacrtan): Mrkopalj – 13. kilometar, parking za aute, hodanje po Vihoraškom putu i penjanje na (po) Bijelim stijenama do vrha i nazad do doma, pa zatim spuštanje strmom stazom do ceste (ali se radi o 18. kilometru).
Ulaskom ceste u šumu nakon Mrkoplja remetimo jutarnji mir i vidimo plahu srnu na livadi a zatim i dva medvjedića u blizini kuće. Jedan nas je radoznalo promatrao stojeći na stražnjim nogama u sigurnosti raslinja. Pratimo ga pogledom dok se polako gubi u šumi. Branka ga je uspjela snimiti. Parkiramo se, jedan dio na 13. a jedan dio na 18. kilometru. I tako smo krenuli, nas dvije početnice na čelu kolone držale smo i davale tempo, samo na početku. Bila sam ponosna što sam većinu izleta provela na prednjem dijelu a ne na začelju grupe. Poznati put na početku staze ubrzo je zamijenio novi i nepoznati na kojeg je ukazala strelica s natpisom Bijele stijene. No, zastajemo. Što se dogodilo. Nekog smo izgubili. Netko nedostaje. Koliko njih ? Tko? Kako? Tek smo krenuli. Čekanje se odužilo. Naša uvažena članica (podrška i uzor početnicima) je u traženju samotnog mjesta slijedila glavni put (čitaj: umjesto lijevo otišla desno). Nije bilo oznake za Vihoraški put a da se nije i drugačije protumačio. U raznim varijantama. Pogreška se među planinarima dugo pamti (ili barem cijeli izlet) i početak je humorističnog programa. Neobično, ali vjerojatno ljekovito jer je iskazana briga (velika) u trenucima kada nema signala na mobitelima niti drugačijeg načina otkrivanja što se dogodilo. Hodamo divljom stazom prateći oznake. Stijene i kamenje se izmjenjuju s korijenjem crnogorice i mekom zemljom. Dinamika prirodne ljepote je fascinantna. Drveće raste iz stijena! Odmaramo se u Natašinom dolu (doista, tko je ta Nataša!?) uz sendviče, trešnje i kekse. Zelena oaza među stijenama na već zavidnoj visini. Ubrzo krećemo dalje i provlačimo među stijenama na kojima su pripremljene sajle, klinovi i ljestve. Ništa tako opasno ili rubno kao na Samarskim stijenama. Promatramo cvijeće: divlje ljiljane, runolist... Penjanje postaje intenzivnije i nakon što smo ugledali „prste“Bijelih stijena znali smo da je vrh blizu. Na vrh se penjemo uz pomoć postavljene sajle. Otvorio se predivan pogled s panoramom od 360 stupnjeva. Vodič susreće prijatelje s kojima je osvajao te vrhove prije više od desetljeća. Ah te magične planine. Izgleda da one drže i čuvaju prijateljstva na svojim vrhovima, u planinarskim domovima, na putovima... I to je to: sjediti na vrhu i gledati u (ne)pregledne krajolike. (Još uvijek ne pamtim gdje je što i što se vidi, a što je iza...ali Klek sam prepoznala!). Nevoljko se spuštam dolje ( na vrhu od 1300 i nešto metara je bilo baš super!) prema domu. Kod oznaka sa strelicama: Kuća (dolje) Boca (gore ili ?!) skrećemo za Kuću. Odjednom se čula graja glasova koji su remetili tišinu i mir ovog mjesta. Nakon naglog spusta ugledam dom i mnoštvo planinara koji su se s raznih strana „sjatili“ u omiljeno planinarsko izletište. Susrećemo Hrvoja i Zorana koji su stigli sa Bjelolasice. Ručamo uz ponuđeni grah i svoje preostale sendviče. Padam u kratak san na livadi uz malu/veliku Ivu koja je hrabro kročila divljinom uz maminu i tatinu podršku. Spuštamo se zatim strmom stazom pazeći na (sklisko) blato i kamenje. Zadnji dio puta hodamo po cesti do 18. kilometra. Dio vozača odlazi po aute na 13. kilometar. Vraćamo se brinući o grupi mladih ljudi koji su se razdvojili i sad ne znaju gdje je tko. (članovi GSS-a su konzultirali „bazu“). Na odlasku nas ispraćaju ista dva medvjedića (naš ih auto nije vidio jer smo ovog puta bili zadnji u koloni). Još jedno okupljanje u planinarkom domu u Mrkoplju uoči zalaska sunca. S osmjehom na licu i teškim kapcima (i vrlo malo izgovorenih riječi) protekao je povratak među samoborske ulice. Pročitajte i ostale članke diplomirane planinarke!
|