Nakon desetak vrlo vrućih dana i pre toplog mora odlučili smo se malo rashladiti, odlućili smo posjetiti rijeku Krupu. Krupa izvire pod južnim obroncima Velebita,zatim se probija kroz duboke usjeke u stijenama. Na svom putu prema Zrmanji u dužini od 10 km prolazi pokraj manastira Krupa. Rijeka Krupa ima svoju pritoku Krnjezu. Ona izvire iz ogromne spilje u podnožju Velebita i nakon kratkog toka uljeva se u Krupu. Krnjeza je vjerojatno najkraća i najljepša rijeka u Hrvatskoj ( tako kažu ), duga je svega 600 m.

Ta mala riječica duboka je na mjestima do 45 m, vrlo hladna i bistra, izvrsna za piće. Uputili smo se preko Obrovca širokom asfaltnom cestom oko 20 km udaljenom selu Krupa gdje je izvor a u blizini se nalazi manastir Krupa. Posjetili smo manastir koji je sagrađen u 14 stoljeću i izgleda kao utvrda sa unutrašnjim dvorištem, sve uređeno i ljepo izgleda. Uz vodića razgledali smo muzej i doznali malo o povijesti samog manastira i crkve koja je u sklopu. Danas u tom ogromnom dvoetažnom zdanju prebiva samo jedan pravoslavni svećenik.

U selu smo nasuprot škole našli markaciju i uputili se do obližnjeg parkirališta gdje prestaje asfaltni put. Na samome kraju puta nalazi se seosko gospodarstvo koje ćemo posjetiti u povratku, ono je na samoj ivici kanjona. Od parkirališta vodi vrlo strma staza prema rijeci i Kudinovom mostu ( 20 min). Spuštajući se Vratolomnom stazom, teško je ne gledati u niz Krupinih vodopada pa je lako da se strada na strmini ili možda ako se zaboravi gledat kuda se hoda očaran ljepotom krajolika i rijeke. Pogled je predivan - jezerca, slapove i okolne livade uz samu rijeku. Širina doline je cca 50 m na mjestima i šira a rijeka zelena - predivno. Dolazimo do mosta remek djelo graditeljstva - most u suhozidu bez veznog materijala ( morta, betona ) samo naslagani kameni - dvanaest lukova ( dva su oštećena ).

Tu dolazi obavezno rashlađivanje u ne previše hladnoj vodi - taman kolko treba da bude ugodno. Nakon poduže stanke prelazimo Kudinov most ( jedino mjesto gdje se rijeka može prijeći po suhom ) i nastavimo dolinom uz korito prema ušću. Svako malo slapovi i livada sa još zaćuđujućom zelenom travom, uz rijeku rastu smokve - crne soćne i slatke - nemožeš odoljet, plodovi zreli padaju po podu samo se sagni i uživaj. Staza vodi uz rijeku na mjestima treba preći na drugu stranu, no to nije problem jer rijeka na pojedinim mjestima nije duboka i moguće ju je u ljetnim mjesecima pregazit. Usred te ljepote i ugodne vode i rashlađivanja mi do Zrmanje nismo stigli.

Vračamo se nazad istim putem, stazom uz rijeku preko mosta pa uzbrdo po strmini ( samo sad uspon traje 50 min ) uz stalno osvrtanje i uživanje u vidicima. A sunce prži i prži nemilice. Stižemo do obiteljskog gospodarstva gdje nas časte hladnom vodom (kavu nismo htjeli) kiselog mljeka (varenike) nije bilo ali zato smo kupili pravi kozji sir. Od domaćina smo saznali da prave kiše nije bilo od prošle godine (12 mjeseci) - kako to izgleda u proljeće može se samo zamislit. Ljudi žive na samom rubu kanjona sa dvorišta puca pogled na tu cijelu ljepotu - predivno. Što reći nakon takovog doživljaja - dolazimo ponovo sigurno - treba proći cijelu stazu i uživati još jednom! Vraćamo se puni dojmova i slika.

Josip Maršanić