U  subotu ranom zorom  nas šest  krenulo je iz Samobora put Kamnika. Odmah po dolasku oduševio nas je krajolik i lijep planinarski dom na izvoru  Kamniške Bistrice. Oko  9 sati krenuli smo  put Korošice rutom koju nam je nekoliko dana ranije na konzultacijama  predložio Dado. Put je bio dosta  jednoličan, dugačak i naporan, te smo nakon 4 i pol sata uspona, uglavnom kroz šumu i guste nasade planinskog bora stigli do Kocbekovog doma.

Ispostavilo se da nam je tajming bio savršen, jer je samo  10-tak minuta od našeg dolaska počeo jaki pljusak koji  je trajao dobrih sat vremena.  Oko 15.30 kiša je prestala i mi smo, unatoč umoru odlučili potegnuti do Kamniškog sedla. Put je kratko vodio preko lijepih livada, a čistoća neba opranog  ljetnim pljuskom nas je oduševila , pa smo često zastajali fotografirajući prelijepi alpski krajolik. Nakon duljeg uspona dočkao nas je spektakularni prizor Kaminiške koče na Kamniškem sedlu, te kratko vrijeme zastajemo na proplanku pod Planjavom zadivljeni prizorom.

Spuštajući se prema kući u kasno predvečerje, dok se sivi oblaci i strme stijene turobno nadvijaju nad našim glavama, osjećamo se kao Prstenova družina na putu za Mordor.  Onako izvana ništa nas nije pripremilo za oduševljenje koje smo svi osjetili ulaskom u dom koji je, zagrijan na 30-tak stupnjeva,  mirišao po novom namještaju i stolariji, a čist i luksuzan sanitarni čvor samo je pridonio osjećaju da smo upravo ušetali u najljepši hotel sa 5 zvjezdica. Rasprostiremo mokru odjeću oko tople peći, večeramo  i družimo se  uz fino slovensko vino opijeni udobnošću Kamniške koče.

Drugi  dan dočekalo nas je vedro i sunčano jutro, a mi smo se tako ugodno osjećali ispijajući kavu na terasi doma da smo jednoglasno  odlučili odustati  od prvotnog plana – spuštanja nazad u Kamnišku  Bistricu - i ostati  još jednu noć na sedlu pa makar morali spavati na podu. Ispostavilo se ne samo da nismo morali spavati na podu, već  su nam ljubazni domaćini ustupili apartman, pa smo drugu noć izbjegli  hrkanje u spavaoni. Nakon  doručka krećemo put Brane i Turske gore. Plan je bio prvo ispenjati Tursku goru, a zatim Branu. Staza od doma nas nakon 20-tak minuta počinje spuštati  prema Turskoj gori, a hodajući po sipkom terenu  moramo bit jako oprezni da jedni druge ne poubijamo kamenčićima koji  neposlušno bježe pod našim cipelama. 

Cijelim putem otvaraju nam se prekrasni pogledi na Logarsku dolinu i okolne vrhove , a kako nam je većini ovo prvi izlet u Alpe, općem oduševljenju nije bilo kraja. Do Turske gore nižu se zanimljive ferate i  strmi usponi, te nam je ovakvo penjanje pravo olakšanje u odnosu na napor proteklog dana.  Na vrhu Turske gore upisujemo se u knjigu,  a dečki  strasno fotografiraju  spektakularni  krajolik, dok oblaci brzo mjenjuju  vizure na okolne  vrhove.  Na  sveopće veselje, Maxov zmaj Šiljo  započinje vratolomni let od kojeg su i domicilne čavke ostale u čudu,  a mi  puni dojmova u zavjetrini pod  vrhom organiziramo  gozbu od špeka, čokolade i gumenih bombona. Nakon što smo se dobro nauživali ljepote krećemo nazad, a  negdje na pola puta ostajemo zatečeni iznenadnim odronima. Brzo pretrčavamo manji  sipar i dio stijene na dometu odrona, a kako smo već bili prilično žedni  ( jer smo ''mudro'' računali da ćemo vodu  natočiti putem), odustajemo od uspona na Branu i vraćamo se u dom.

Treći dan malo smo duže spavali, spakirali se i pozdravili sa domaćinima uz obećanje da ćemo opet doći.   Višesatno strmo spuštanje i treći dan u gojzericama  uništava nam stopala, a  nokti  i žuljevi poprimaju trajnu ljubičastu boju.  Po povratku u Kamnišku Bistricu dio ekipe ostaje u turizmu, a dio nas bježi kući pred kišom, jer nam ne rade brisači (i naravno da nas je kiša zatekla u Brežicama, a turisti je nisu niti vidili J). Nakon svega, vjerujem da će ovaj vikend svima nama ostati upisan kao jedan od ljepših doživalja u planinarskoj riznici sjećanja.