Ideja koja se je kuhala mnogo mjeseci konačno je bila pred realizacijom. Plan je bio da 11.11.2011. budemo na 1111 m u 11:11:11 sati i osobno doživimo osjećaj toliko jedinica na jednom mjestu. 3 vrha u Hrvatskoj imaju nadmorsku visinu od 1111m. Jedan kod Gračaca, jedan kod Gospića a najbliži nama je u Gorskom Kotaru, u području Delnica južno od ceste prema Mrkoplju. 

Iako je izlet bio najavljen i reklamiran, rijetki hrabri planinari su nam se pridružili ovom poduhvatu. Planirana trasa planinarenja je bila veoma izazovna i dijelom nemarkirana tako da na ukupnu dužinu od 22 kilometra trebalo je dodati veoma hladno vrijeme, maglu, nepoznat put i neizvjesnost što će takva konstelacija brojeva uzrokovati osobama koje će biti na tom mjestu u to vrijeme.

Krenuli smo iz Samobora kroz maglu i loše vrijeme prema Delnicama ali tamo nas je dočekalo sunce i vjetar. Oštro smo krenuli šumskim putevima sa 900 metara nadmorske visine i planirali smo 4 kilometra hoda i 311m visine do 1111m. Uz šumski put odjednom su izronile piramide i utjecale na naše i tako od hladnoće stisnuto srce. Nevjerojatno ali istinito! U Gorskom Kotaru možete vidjeti i piramide! Građene su masivnim kamenom i poredane jedna do druge kao i one u Dolini Faraona u Egiptu (iz prve ruke mogu reći puno manje, puno , puno manje :-) Istraživajući tu pojavu, nismo se mogli dorgovoriti. Tek nekoliko dana nakon toga na internetu sam našao odgovor.

Tako, za razliku od kasnije građene Lujzinske ceste, uz Karolinu nisu građeni miljokazi, fontane, sunčani satovi i ostali popratni objekti, iako neki cestovni elementi još i danas svjedoče o duhu prošlih vremena. Takav je most na području oko Bitoraja u Gorskom kotaru (tzv. Gröse Brucken, Veliki most) od kojeg su danas ostali samo upornjaci ili fajeri (od njem. Pfeiler: stup, potpornjak). Trinaest upornjaka od kamenih blokova koji čine oblike nalik na krnje piramide nosilo je konstrukciju mosta za koji je vezana tragična priča o pogibiji kočijaša diližanse i svih njegovih putnika prilikom pada u provaliju. Nagađa se da je događaj projektanta Matiju Weisa (koji izborom ove trase nije učinio i najlogičniji potez jer je prirodnom putanjom cesta mogla nastaviti kroz šumu) nagnala da počini samoubojstvo!!!

Prilaz vrhu 1111m nije markiran. Užasan i naporan hod kroz prašumu doveo nas je u podnožje vrha ali put na stijenu nismo lako našli. Vrijemena je bilo sve manje pa smo poduzeli i neke opasne korake kroz tu divlju ali prekrasnu prirodu. Prvi vrh je bio 3 metra manji od 1111m pa smo se morali penjati na drugi, 20 metara udaljeni vrh. Na njemu je visina bila povoljna pa smo, uz urlik vjetra i hladnoču koja je ledila krv u žilama čekali još 10 minuta do trenutka istine.

Trenutak je bio za pamćenje! u 11:11:11 sati urlik je prolomio zrak i sve je bilo mirno. Priroda i mi, još jednom taj lijepi Gorski Kotar nam je pružio one trenutke koje nemožete shvatiti ispred televizora, u dućanu, gostionici ili na poslu.  Neprocjenjivo!

Nakon toga put nas vodi do vrha Bitoraj kroz markirane ali slabo korištene planinarske puteve. Posjećujemo "imperatora i savjetnika" , vrh Bitoraja i sklonište te dva vidikovca na južnu stranu prema Viševici. Mrak nas je dočekao pri kraju puta ali Mjesec je bio u punom svjetlu tako da smo hodajući po mjesečini sretno i zadovoljno, puni utisaka, došli do auta i pravac Samobor.

Želiš li sudjelovati u radu našeg planinarskog društva? Trebaš društvo za planinarenje? Pridruži nam se!