Japetićanci su dočekali Novu godinu na više mjesta: neki na Velebitu, neki na Slanom Dolu, a neki na Gizniku. Nekoliko slika s dočeka na Slanom Dolu gdje nas je bilo 23 iz 3 planinarska društva i na Velebitu gdje nas je bilo 26. Evo kako je Anita opisala doček  Nove godine na Velebitu:

Nova na planinarski

Uistinu, neobična jest ta planinarska družina. Samozatajno prolazeći upija netaknutu ljepotu prirode, unoseći u sebe jedan novi svijet. Primorskom stranom, prateći sunce, izlazili smo iz hodnika Male kapele i Brinja te zakucali na vrata Žute Lokve. Potom smo ušli u Senj.

Hladnoći, baš kao ni dugo najavljivanoj buri, nije bilo traga. More se poput ulja prolilo preda nas kada smo se zaustavili na prvoj postaji naše male novogodišnje ekspedicije. Posjetili smo mjesto Sv. Juraj koje leži podno Velebita, u neposrednoj blizini obale.Tko zna, možda bi se i zadržali uz Teine prefine kolače i navodno, donekle pitku kavu, da se mještani nisu toliko trudili zabaviti nas. Kako bilo, krenuli smo dalje. S desne strane, sunce se kupalo u moru, s lijeve, sunčalo na snijegu. Zimsko ljetovanje. Čisti oksimoron. Bio je to nagovještaj prave kataraze. Kamen mudraca planinara bio je otkriven. Kako li su ga samo vješto skrivali?

Dobrodošlica je bila priređena na osebujan i njima svojstven način, uz rakijicu gosp. Milana te Božin pečeni jeger. Zadovoljstvu kraja nije bilo. Zen stanje prekinula je rasprava Zokija i Mirjane o „ukazanju“ talijanskih Apenina. Meni početniku, dovoljno fascinantnim, činio se pogled na otoke koje na taj način nisam nikad doživjela. Dok nas je dio nepomično uživao u pogledu i svakim udisajem, milinom punio srce i pluća, drugi dio je otišao na Buljmu. Na poziv zapečenog luka i gosp. Ivana, svih dvadeset i šestero, okupilo nas se u sobi ne većoj od 15m2. Tada sam shvatila pojam „doma“ u kontekstu planinara. Lovci imaju kuću, mornari luku, a planinari dom.Mali, topli dom. Iako tijelom daleko od najbližih, ništa manje prihvaćenom i dobrodošlom, osjećala sam se u toj neobičnoj zajednici.

Uz pjesmu, vino, paprikaš, brižno oko gosp. Milana te zvonke zvuke brača uvaženog predsjednika Tone, sobu smo ispunili osjećajima zadovoljstva i radosti. Otvorili smo vrata jednom, starom,  osobno, srcu dragom, a pomalo zaboravljenom svijetu. Svijetu bez mobitela, televizora, loših vijesti, hektičnosti, bez važnosti parametra vremena. Imali smo priliku čuti i ono što nismo rekli. Bolji ispraćaj Stare godine nisam mogla ni zamisliti. Ipak, da ne bi predugo čekali na Novu, krenuli smo joj u susret.

Sa svjetiljkama na glavama, onih koji su ih imali, (mislim na svjetiljke), krenuli smo put Buljme. Nova ipak prije dođe na vrh. Vrijeme je i dalje stajalo. Ili se tako činilo mojim kostima,  kojima se ledeni vjetar poigravao kao kakvim instrumentom nalik  na one figurice što držimo ispod balkona obješene o nit kako bi stvarale zvukove. Premda se Nikola pobrinuo da imamo svoj vlastiti vatromet, po prvi sam puta vatromet gledala prema dolje. Oni spomenuti otočići bliještali su kao nizovi lampicama okićenih jelki. Nisam mogla razabrati gdje se točno nalazimo. Činilo se da stojimo na granici koja dijeli, u Bibliji spomenute, vode od svoda.

Napokon je stigla. U euforiji čestitanja i poljubaca, zaboravila sam na hladnoću, osjećaj otpadnutih noktiju i svirku kostura. Ponovo iz perspektive pasivnog promatrača divila sam se družini. U spavaonici simboličnog naziva „Snjeguljica i sedam patuljaka“, zvučalo je kao da većina patuljaka nosi ime Pospanko ili Hrkanko. Vjerujem da kad bi u pogon stavili sve pilane od Krasnog do Karlovca, ne bi proizvele takav zvuk.Nevjerojatno...ali i to je dio doživljaja. S podočnjacima na očima, novogodišnji popunjenog trbuha, veći je dio nas krenuo u osvajanje Zečjaka. Bio je to zahtjevan put. Čak se i mali Luka s tim složio.

Nakon doze divljena, sakupili smo dovoljno energije za put kući. Tragovima risa, istom stazicom kojom smo se uspeli do doma, krenuli smo do automobila. Još smo jednom pozdravili Sv. Jurja. Bogatiji za nove spoznaje, noseći sjaj sunca u kosi, veselje u očima, toplinu u srcu, ozarenost na obrazima, budeći se iz sna ili tek uranjajući u isti, krenuli smo Dalmatinom prema Zagrebu. 

Autori slika su Bauer, Klarić i Darko.