Vikend koji je mnogo obećavao tako je i završio. Već ujutro, nešto iza 8, ispijajući kavu u Lavici primijetio sam kolonu planinara. Neobično, jer svi obično dođu nešto prije 9 sati. Dan je započeo iznenađujuće dobro. Uskoro su se pojavili i prijatelji iz muzeja s kojima zajedno organiziramo pohod i krenuli smo slagati klupe, pripremati sve što obilježava pohod.

Dado se popeo na stol objesiti zastavu Japa, Jadranko se posvetio točenju nečeg domaćeg čemu nismo znali porijeklo, al bilo je slatko i ukusno. Uskoro se pojavila rijeka planinara koju smo jedva uspjeli poslužiti bonovima, iskaznicama pohoda, onim nečim što planinari "ne" konzumiraju. Na upit koliko to košta odgovorio bi damama "Samo jedan Vaš lijep osmijeh", sve su platile. Tona mi je zbog gužve priskočio pomoći. Najveće zadovoljstvo mi je bilo vidjeti Danijelu i Marijetu s klincima, 16 učenika osnovne škole Samobor s roditeljima.

Postavljam si pitanje da li je Danijela naš dobri anđeo koji  će dovesti žar i plam mladosti u naše Društvo. Provjeravajući broj izdanih bonova iznenadio sam se, izdano je preko 160. Pa to je rekord. Okupili smo se oko Sudnika za jednu sliku. Ispalo je da moram otići skoro do trga da bi  mi stale sve face u objektiv. Red je da riječju odam počast Sudniku koji nas je okupio na ovom mjestu i zahvalim Muzeju kao suorganizatoru te nakon toga krenusmo prema Palačniku i Velikom dolu.

U početku, negdje do Palačnika magla je radila finu koprenu oko nas. Nakon Gregurić Brega ukazale su se rupe u niskim oblacima, pucalo je pucalo. Na kraju je sunce obgrlilo naša  lica i usne su se raširile u veseli osmjeh. Red za grah i portugizac bio je već velik kad smo stigli. Naši Muzealci zauzeli su tradicionalno dominantno mjesto u šumi ispred doma i poslije kušanja bakanalija iz "ruksaka" podijelili tortu. Bila je odlična. Planinarke i planinari stizali su u valovima i nije se osjetila gužva pred domom. Žamor je nadglasao muziku iz zvučnika. Sreli su se tu stari poznanici, izmijenilo se par riječi. Rijetko gdje možeš sresti toliko poznatih faca, pogotovu onih koji su u godinama i više ne planinare velikim intenzitetom.

Ispred doma Ivica Sudnik na Velikom dolu završio je pohod. Većina Japetićanaca uputila se na Oštrc jer još ima dana. Spontano, tu se počelo pjevati. Nastavak puta teško je opisati, prema afinitetima su se formirale grupice planinara, a ona u kojoj sam bio ja skrenula je u klet, bila na misi u kapeli Presvetog Trojstva i na kraju se po mraku vratila u Samobor. Hvala svima koji su nas pohvalili za dobro organizirani pohod.